Ivan Rogić Nehajev — o kasandrinu položaju — Tekst

Ivan Rogić Nehajevo kasandrinu položaju

iz potiha, doduše, naviru hvale
kao na sprovodu:
kako joj lijepo stoji bijelo na uranskoj koži
kako joj oblo zvuče nesuvisli glasi u zubima;
ali, eno je,
među oleandrima kaduljom modrim bosiljkom
svećenica proročica, možda samo oko okrutno oštro,
stoji sama

ne vjeruje se što zausti ne čuje se što oglasi
ne zna se zašto:
nije trgovala mukom nije ubijala boga u ubogim
branila je što se braniti ima,
nu uzalud joj proročka protimba, trudovi,
pomnoženi nitko već vodi slobodne protiv živih;
i eno je, nikoga blizu,
ni svećenica ni proročica, ma ni oko očajno oštro

nema više grada, eon u eunusima sustaje
sretne ljubavi ne jame jamstva u modrini ozonskih orgija
ne prelijeva se više prvi izdah u drugi udah,
između bjesova bez adrese promiču tek male zapare –
tako malo za krila zlatno zarezanih pluća;
ogluhom obkoljena nevjericom odrezana od,
eno je, nikoga blizu,
rotacija točnih riječi odnosi je sve dalje

usputno, doduše, naviru hvale
kao na proslavi kineske nove godine:
kako joj lijepo stoji crno na vilinskoj koži
kako joj oštro zvuče suvisli krici u ustima;
ali, eno je,
spletena u fotonsku užad spiralne spazme
možda bez težine možda već potonula na dvodno u visini,
stoji sama