taj tamnozračni suton
svoj je na ničijem;
nema zavičajnih usta
nema kože gdje slijeće,
lebdi samo lebdi
naziru se u njemu obrisi čuju glasi
to da,
ali dan više nije dan:
raspršen na humke krijesa po hrapavim kutima
tinjajućih neravni, prijetećih okreta,
odvaja se od ovdje,
eno i hirovita landrala dubinom visinom
znadu da sad u zastaru odlazi
svjetlost
otapa se u njemu vid množi muk
to da,
ali noć još nije noć:
premalo je svemirskog taloga
u skladištima tame
za slijavanje svega u sve,
to će doći poslije, kada se iz magme izviju
prve sjene slobodne od uzora
među živima
taj tamnozračni suton
ne nastavlja se na dan
ne predhodi noći
događa se samo se događa
dvostruka sporost, bez odabranih
17 prigodnih zapisa o kasandri (2012.)