eno ih, (samo za zbilja zatvori oči),
pašu se nisko po pasu,
vilinska roba zausput nasmiješen vrisak
naziru se nejasno, tamo tu,
kupljene možda otete možda samo oble,
između maglenih doskoka arhejske vode
i onkraj okrenutih brodova, plijenom svake drskosti;
nema nikoga sućutna blizu
i ne zna se je li ičije srce s njima tamo
kada prionu preživjeli dijeliti njihove ovale
(onu prvu nagradu prvih);
ne zna se ni sabire li itko
usionske udahe dublje od slobode
što im, kadikad, kriomice, orlovski raskrile pluća
i raznesu ih u prastara pisma, slabo čitljiva,
gdje se za milost svijeta zalažu lijepe riječi, kadikad, kriomice;
zna se, (naprotiv), carstvo traje sunce je jako
jarina jeza svijaju svoje
ma opojno miriše ružmarin zaostao iz pradoba,
one
i dnevna se sporost odbija, glatka,
od svega što ih uživo riše:
od žilavih listova zmijolikih leđa
usta punih ljubavne tinte, od kristalnih struna
kojima se spliće trokutni pleter bedara i drhta;
azijski široko nadiru fotonske britve
tokareć od njih bombule robske utihe
čas bijele čas prve,
same su sa svojim tijelom, arhivom pogrešnih boja,
valuta uranske orgije ona burza otetih nagrada,
možda samo stas nije prikladan: vuče ih uvis
neka motre kako se još od prve srdžbe u prvom pjevu
dobitno pakira raj
bez nastavka u ičijoj slobodi, vuče ih;
zna se (dakako), carstvo traje sunce je jako
jarina jeza svijaju svoje
ma zavodljivo lebde leteći sagovi zaostali iz pradoba,
one
eno ih (za zbilja otvori oči),
pašu se nisko po pasu
ozonska sjeta eonski mliječ
17 prigodnih zapisa o kasandri (2012.)