ne mora se reći ni smak ni svijet
tek je negdje nigdje u sredozemlju
stiješnjenu bozima knjigama stijenama brodima
neko mi poprijeko zviznulo u kraći eonski direkt
bez prava na žalbu jutarnjim volaricama,
samo magma voda statistika;
a možda i nije bila noć, kako se govori,
premda se tmina dobro slaže sa smakom, smaknućom,
i ostalim alatima iz zbirke ubojičkih obrta;
treba li reći: dan, primjerice, ljetni,
dobro započet zlo nastavljen: svečanošću oružja,
kad u središte srdca u slavi salaze sprave
nasmiješene zavodljive, nadmoćno lijepe,
i pozivlju živo služiti neživom
voljeti njegovu slijepost pritajeni bijes;
ma što se mislilo o tomu
zna se, ipak, bili su tamo koji su bili
premda ni tamo: nije bez sumnje, pa svaki pruženi prst
upire drugačije; a i družba prisutnih
poznata pod: ubojice, i pod srodnim smokvinim lišćem,
jesu li bili,
u pobjedničkoj smotri oružja
spominju se samo na popisu dodataka kratkim cijevima
bez prava na samostalni upis u pisma,
nikako među živima
bili su, dakako, ubijeni (pretežno masovno)
tek povlašćeni s pravom na ime i hvalu
što su bili, svaki na svom mjestu;
prebačeni poprijeko u neživo izvrstno se vide
u općenitu triumfu neživog, s ubojicama u jednom;
bila je i ona, bijela u bijelom,
već stjerana iz vremena odvojena od imena
znala je što treba znati rekla što treba reći
šum s ruba zvijezda rado se dodaje njezinim ustima;
eno, ustrajno ponavlja, usput učeći od sablasti
zavičajnih u savjesti: nisu jedno,
premda se vide u istom triumfu neživog,
ubojice, ubijeni;
a od kada je aramejska sirotinja
uzela nebo pod svoje, dodaje se, evo i njega,
zauvijek neznani bog lelujava lika
zavičajan u znaku obećana obavijest iz ostalog
prvo srce planktona trava ozonskih parova;
nije se vidio čuo tamo u tjesnacu oružja
ali toliko sućuti u onima koji, premda u panici,
točnošću bez uzora spajaju pluća i krila
u zmajolike udahe uskrslih, tko bi drugi sabrao?
možda ga, kadikad, treba zamisliti
u onoj noći smaka svijeta
u njegovu prvom pribivalištu
17 prigodnih zapisa o kasandri (2012.)