govori se: samo onaj nepoznati bog
(nepoznat i ljudima i bozima)
jedini se smijao, pače, kikotao
radostan što se jedan grad odvažio
bogolikoj ljubavi biti obranom, onaj grad gradova;
drugi su se smrznuli u srcu razjarili u oružju:
još se pamti kako ga razaraju, kako bogolike parove dijele
na ubijene danas i ubijene sutra
ništa se nije znalo o njemu;
na stranicama svemirskih pisama
bacan je iz jedne usputne bilješke u drugu,
ali se nije dvojilo o njegovoj zadaći
po obrubima galaktičkih parkova,
o pričuvi za posebne prilike kada se pobožni promeću u bezbožne
iz očaja ili nehajne jasnoće; nepoznat beskućan
bio je savršenim bezdnom sućuti
poslije je naišao jedan:
progonitelj sljedbenik, ima li razlike,
obvijen sjetom prisilna landrala sutonskog sumnjivca,
ali mirisao je povjerljivo, treba priznati,
na lovore smirnu možda ružmarin;
zastao je tamo, prema zapadu, jugu,
gdje je taj bog bio zapisan po prvi put,
na samom kraju spiralnih svijutaka;
kružile su uoko magme, fotonske čistke, nestalne savjesti u trku,
ponavljale su tresetne utihe zamrlo bilje odsutnu hrabrost,
u moru govora krijumčarilo se drugo more;
dugo je stajao tamo dvojeći
dok ga suton s kasandrina praga nije obvio, dok ga nije
raznio u omote ostatka po vilinskim ložama zaljubljenih
odakle je pogled na tragove neznana boga najmanje netočan;
sanen siguran mogao je, napokon, moliti
17 prigodnih zapisa o kasandri (2012.)