Dan, noć i druge pregrade
Koje bilježe komično važno
Našeg života umišljeni red,
Kao likovi prolaznog sna,
Sad su konačno iščezle.
I nije zlo ovako.
Bez prošlosti i sjećanja,
I budućnosti i snova
I taštih maski i kulisa
Koje se zovu sadašnjost —
Sve mi se čini još ću pasti
U svoju staru manu i stati
Uobražavati !
Evo, kako me brižno pokriva
Časna sestra nepomična lica
I — bog zna da li — nepomična srca!
Konačno: zašto da me ne pokriješ,
Dobra ženo? Ta i ja sam
Nekada bijah ljepši i čvršći...
Znam, dobra sestro, znam: moj smiješak
Izgleda često vrlo nečedno,
Još i sad kad sam jednom nogom
U — gdje?
Ah, ne, ja više ne sumnjam ni časak.
Samo se nasmijte malko, sestro;
Ta vaša je vjera i moja — bila.
Recite,
Zašto ste tako tužni, sestro?
Zimski dan pun bijela ćutanja
Vani i zavjese mojih prozora
I lice ove čudne sestre
Iste su boje.
To su sve znaci!
Još tako pokatkad
Bukne u meni zemaljski plamen
I njegov odraz, nečedni smiješak
Oko precjelivanih usana.
Ali uviđam posve jasno:
Po jednom starom dobrom redu
Mene nestaje.
I nije loše!
U dobri čas, pa neka umine
Zamršena i mučna ova
Istorija.
A živi treba da se smiju, sestro.
Tako. Nek srebro tvoga smijeha padne
Na moje lice k'o srebrni novac
Što ga davahu milosni rođaci
Na nepovratni put upokojenim.
Mrem kao sunce u ruju svog mira,
Dok se k'o mladi tajanstveni mjesec
Rađa tvoj prvi prebijeli osmjeh,
Jedini pravi smisao i sreća
Planeta na kom živiš, ženo. — Vide
Moje-sutonske oči, danas, dobro vide,
Jer kao likovi prolaznog sna
Sad su konačno iščezli
Dan, noć i druge pregrade,
Koje komično važno bilježe
Našeg života umišljeni red.