Misli moje panule k bregovima
Vječnim, košto galebi iza bure
Padnu krila slomljenih na hrid čvrstu
Obale morske.
I sve želje k zvjezdanom poslah kraju.
Pretrgo sam željezne lance teške,
Što me k zemlji sapeli, kosâ plavih
Ne ljubim više.
Bilo nekad: kada je mjesec bl'jedi
Sv'jetom svoje razlio svjetlo blago,
Ja sam liru uzeo zlatnih žica;
Drhtala struna.
Ko da ljubav izvodi pjesan svoju.
Al već davno prašina liru pokri
Pjesme strasne; umuknu žica ona,
Davno je tome.
Sada više ne burka krvi moje
B'jeli cv'jet na prsima djevojačkim,
Jaki parfem valovnih ženskih grudi
Duh mi ne opi.
Poput stranca turobnog na dalekom
Burnog mora ostrvu srca bolna
Lađu čekam, k žalima da me nosi
Očinskog doma.
Oh da brzo ugledam druga polja,
Drugih gora modrilo, drugo nebo,
Drugog svoda titraje zv'jezda b'jelih,
Krajeve vječne!