Jadranka Žderić — Ćići — Tekst

Jadranka ŽderićĆići

Broj otvaranja: 762

U mračnome kutku velike dnevne sobe stajao je jedan ćup. Služio je za ures, no pošto
se nalazio u zabačenom dijelu sobe, iza velike peći, nitko na njega nije obraćao pažnju,
čak su ga pomalo i zaboravili.
Živio u ćupu paučić Ćići. Uživao je pletući i rastežući niti u cijeloj zaobljenoj
unutrašnjosti ćupa. Ćići je bio sretan što ćup nitko nije čistio i stavljao u njega cvijeće.
Tako je stari ćup bio samo njegovo carstvo. Živeći zadovoljno u svome ćupu, ispleo je
gustu mrežu. Divio se svojoj mreži: – Baš je čudesna!
No, s vremenom postade mu nekako čudno pri srcu. Počela ga je mučiti usamljenost.
Nije bilo nikoga tko bi se divio njegovu umijeću, tko bi s njime popričao. Tako je Ćići
sve češće čučao u nekome mračnom kutiću do kojega nisu dopirali tračci sunčeve
svjetlosti. Čameći tako, shvatio je kako mu valja nešto učiniti. – Nema ništa od
samotnog čekanja. Ako već nitko neće doći k meni, ja ću poći u svijet izvan ćupa –
mislio je Ćići. Osjećao je kako ga steže u grlu kad je napuštao sigurnost staroga ćupa.
Ipak, povratka nije bilo, jer Ćićijeva je odluka bila čvrsta. Zatvorio je oči i spuznuo po
niti ravno u pletene papuče. Našao se u velikom čudu. Bio je zadivljen načinom na
koji su isprepletene vunene niti. Reče papučama: – Kako je lijepa tvoja mreža! Papuče
mu uzvrate uz smiješak: – Moja mreža nije paučinasta poput tvoje. Moje su niti
vunene i, kao što vidiš, mnogo su deblje. Plele su me vrijedne ruke Teine bake.
– Čime vas je isplela?- zanimalo je Ćićija.
– Pletaćim iglama! – odgovore papuče.
– Svijet je pun zanimljivosti! – mislio je u sebi Ćići i krenuo nakon pozdrava dalje.
Predući nit, uspuzao se na vrh stolića. Ondje su stajali četka i češalj.
Čim je opazila paučića, četka je počela vikati: – Hej, ti! Što radiš ovdje? Zar ne vidiš
kako je ovdje sve čisto? Pleti svoju mrežu negdje drugdje! Srećom, Ćići je, boraveći
u ćupu, brzo naučio penjati se i spuštati. Dok bi trepnuo okcem, već je bio na tlu!
Uplašeno je šetkao i trčkarao i tako lutajući odjednom se stvorio u vrtiću ispred kuće.
– Oooo! Čudesnog li bića! Nikad dosad nisam vidio nešto tako lijepo! Danima je, diveći
se, obilazio vrt dok na kraju nije pronašao mjestašce koje je bilo stvoreno za njega.
Smjesti se ispod krova nekog starog bunara. Ondje je slobodno pleo svoju mrežu do
mile volje. A kad bi se zaželio priče i razgovora, spustio bi se do vrata i ondje razgovarao
s travčicama, cvijećem i pokojom bubicom koja se nije bojala njegove mreže.




Powered by VegCook.net

© 2006-2021 cuspajz.com