Problem koji se pojavljuje u svakom
tematiziranju književnosti koju pišu
žene u
prvom je redu terminološki. Linijom
manjeg otpora, osobito u medijima,
sintagma «žensko
pismo» funkcionira kao nekakav
krovni termin koji pokriva
cjelokupnu književnu produkciju
koju pišu žene. To bi u konkretnom
slučaju značilo kako postoji jedna
književnopovijesna i
književnokritičarska ladica u koju bi
se danas mogle strpati, na primjer,
Julijana Matanović,
Milana Vuković Runjić, Vedrana
Rudan itd.