U crninu bola zavila se duša.
Ruka traži svjetlost.
Ruka klone.
Ukapaju se prsti u meso od srca.
Ali svuda su tmine i praznine.
U njima duša osamljena grca.
Umorni od traženja i očajanja,
idemo svijetom kao sprovod velikana,
ko sablasti neke
kroz ugasle požare htijenja.
Mi tražimo nebo
mi tražimo suzu oproštenja,
a nikog nema.
O Majko Božja,
zoro naših zora,
Ti zvijezdo stara nad kolijevkom ubogara,
otvori vjeđe nad ponorom naše tmine
i pogledaj,
koliko bijednika ide svijetom
bez Boga
i bez istine.
Čuješ li kako se lome svemirom
udarci o prsa grješnikova
i vidiš li duše kako se grče,
da dosegnu plavet neba,
a tijelo se koleba,
jer hoće hljeba?!
Vidiš li kako duša klone,
kako traži Boga, a nema neba,
kako traži Tebe, a nema sebe,
kako traži mira, sreće
i zaboravi blage,
a nema snage?!
O Majko Božja,
zoro naših zora,
Ti oko patnje i nevolje naše,
prospi srebro milosrđa svoga!
I vrati nam svjetlo,
vrati nam ljubav,
vrati nam Boga!