Ne, muziko nepokolebljiva, pričaš mi o nebu!
Je l’ umiranje, je l’ drhtaj, je l’ razara mi
bez milosti grudi! Ako ne živim
gde kao cvet na vazduhu čistom
zeleni svoj pehar otvara palma,
Ako nakon dana bolnog domu vraćam se…
Domu rekoh? Doma nema na tuđina zemlji!
Skrhan vraćam se u komadićima plamenim!
Sakupljam sebe sa tla: uzdižem se i oblikujem
ostatke samog sebe; žudno i tužno
kao skuluptor Hrista smrskanog:
radim, na nogama uvek, spolja čovek
Dođite da vidite, dođite da vidite šta iznutra je!
Ali uzmite Vergilija da vas vodi…
U suprotnom, ostanite vani: vatra okružuje
kroz dimljivu pećinu: kao cveće
nekog paklenog vrta otvaraju se rane: i brekćući na
zemlji suvoj
stopala peče opareno drvo!
Cvet posta sva grobnica zastrašujuća!
Ne, muziko nepokolebljiva, pričaš mi o nebu!
Prevela: Ana Kratovac