Ljubav je najljepši vodič za uporne nomade:
sve što radi - radi naopako, a sve ispada dobro,
što stvori – to uništi, a što uništi ponovno stvori,
sve diže i sve poravnava, sve dopušta i sve prašta,
sve može, a ne mora ništa.
U četrdesetima može se ljubiti u leđa, milovati tabane,
pretvarati se u sunce nad Korčulom.
Kao da smo se oduvijek znali, može se reći,
stvoreni smo jedno za drugo, bla, bla.
Godine se mogu brojati uzduž i poprijeko,
ali, što ako je ljubav uistinu svemoguća?
Što ako, u trenutku kada se ljubimo, prestane teći vrijeme,
letjeti galeb, drhtati prostor, plakati nečije dijete na plaži,
što ako se pretvorimo u nešto čudno i neubrojivo?
Tko će nas pronaći ako se izgubimo u poljupcima,
tko će nam naplaćivati cestarinu, tko će nam nuditi
reklamne poruke,
podvaljivati jaja pod bubrege?
A zašto bi nas tražili i tko nam može zabraniti
da ti u ovim godinama ljubim leđa i milujem tabane,
da se uzimamo i vraćamo,
da ulazimo i izlazimo jedno iz drugoga pohotni kao sablasti.
Tko - pitam ja tebe, tko nam to može uzeti nas od nas?
Nećemo se nikome ispričavati.
Ma hajde molim te.