A onda mi dođe pa bih dijelio dobro od zla.
Uzimam vodu s četiri izvora, bistrim je okrećući je
vedrijoj strani neba,
pokušavam smišljati riječi koje nešto znače,
s vremena na vrijeme zazvučim.
Zvukovi su druga strana šutnje, molitve kozmosa i srca,
zvukovi su oblici nevidljivoga, glazba svjetlosti.
Uvlačim se u sebe, pokušavam vidjeti iznutra, trećim uhom.
Ti u međuvremenu pospremaš suhe cvjetove bazge,
misliš na lipanj,
mašta ti blista na licu, lijepa si kao početak.
Čini ti nebo kakvim ga god želiš, ali ja moram vidjeti more, govoriš,
moram vidjeti more.
Sve naše životinje su u nama namirene, ovdje nemamo
koga kome ostaviti.
Prosipam vodu, zazivam kišu, pada. Sutra će biti jasnije.
Stavljam kamenje u džep, zamišljam kako ga bacam u more.
I kaput mi je pun kamenja.