Konja kuje Ljiljan Marijane — Tekst

Konja kuje Ljiljan Marijane

Konja kuje Ljiljan Marijane,
Anđuša mu čavle dodavala.
Desnom rukom čavle dodavala,
lijevom rukom lice zaklanjala.
Govorila Ljiljan Marijanu:
"Oj, bora ti, Ljiljan Marijane,
kome kuješ dobroga Dorina?
Je l' ga kuješ bratu u svatove?
Il' ga kuješ sebi po djevojku?
Il ga kuješ na carevu vojsku?"
Govori joj Ljiljan Marijane:
"Nit' ga kujem bratu u svatove,
nit' ga kujem sebi po djevojku,
već ga kujem na carevu vojsku."
Govori joj Ljiljan Marijane:
"Čuješ mene Anđušo djevojko,
čekaj mene devet godin' dana,
i još više tri bijela dana.
Ak' ne dođem za devet godina,
udaji se se Anđušo djevojko
za onoga ko ti prvi dođe."
To joj reče pa na konja kleče.
Ode Marijan poljem jahajući,
ostade ga Anđa čekajući.
Čekala ga devet godin' dana,
mlađa joj se braća poženila
i mlađe se sestre poudale.
Bratova je djeca prekorila:
"Naša tete što se ne udaješ?
Koga čekaš ne dočekala ga!
Ako čekaš Ljiljan Marijana,
sinoć mu je đogat dolazio,
u zobnici glavu donosio!"
A da vidiš Anđušine majke,
sa stolice ona je skočila,
Anđuši je silne udarila.
Kako je je jako udarila,
dva su masca krvi zapištala
i dva zdrava zuba izletila.
Vrisnu Anđa kano guja ljuta.
Ona ide u gornje odaje,
ona traži knjigu i hartiju.
Knjigu štije, grozne suze lije.
Knjigu šalje Ivi Senjaninu:
"Kupi svate Ivo Senjanine,
kupi svate i po mene dođi!"
Kad je knjiga do Ivana došla,
knjigu štije Ivo Senjanine,
knigu štije grohotom se smije.
Kupi svate Ivo Senjanine,
od stotine nijednoga manje,
pa on ide po lijepu djevojku.
Lijepo su se nazad povratili.
Kad su bili niz polje zeleno,
pomoli se jedan pramen magle.
Iz te magle izniče konjaniče
i na konju neznani junače.
Božju pomoć svatovima viče:
"Boža pomoć kićeni svatovi!
Čiji svati, čija li djevojka?"
Govore mu kićeni svatovi:
"Svatovi su Ive Senjanina,
a djevojka Ljiljan Marijana."
Tad im veli neznani junače:
"oj bora vam kićeni svatovi,
je li izum malo zapjevati?"
Tad je junak pjesmu zapjevao:
"Bože mili, na svemu ti hvala,
vjeni gnjezdo ptica lastavica,
vjenila ga devet godin' dana,
a ne mogla tri bijela dana."
Tom se svati ništa ne sjećaju,
al' se sjeti Anđuša djevojka.
Suze roni niz bijelo lice.
Prilazi joj neznani junače,
pa on pita Anđušu djevojku:
"Čuješ li me Anđušo djevojko,
po čemu bi znala Marijana?"
Kroz suze mu cura odgovara:
"Po mišici, po bijeloj ruci,
na ruci mu sablja uslikana."
On zagrni uz ruke rukave,
na ruci se sablja ugledaše.
Vrisnu Anđa kano guja ljuta.
Tad joj veli Ljiljan Marijane:
"Ti ne plači lijepa djevojko,
ti si moja ko i prije bila!"
I baci je sebi na dorina.
Tad svatovima Marijan govorio:
"Hvala svati na lijepoj djevojci,
vjenčat ću je sebi za ljubovcu,
vama priznat što ste potrošili,
dok ste moju Anđu isprosili!"
Ode Marijan svom bijelom dvoru,
vjenča Anđu sebi za ljubovcu.
Tako bilo pobratime dragi,
tako bilo na ljutoj Krajini,
tako bilo sad se spominjalo.