Učitava se... |
Naše su saonice strelovito hrlile naprijed po svježem snijegu. Niti se čuo topot konjskih kopita niti
sklizanje saonica, tek praporci ovješeni konjima o vratu i na hrptu daleko su odjekivali u ravnice i
bregove u tu gluhu hladnu noć.
Zatim zaoriše crkvena zvona tako zvučno i srebrno razliježući se u svježem mirisnom zraku i
gubeći se daleko, daleko, tamo negdje za vodama i šumama. Pred crkvom skupljena sila svijeta,
svi u svečanom ruhu, čekali su početak službe. Časomice zagrmio bi iz svjetine hitac puške i
kubure, pa jujuškanje vesele momčadi.
Uđosmo u crkvu na kor Batorićev, koji je on imao kao patron ili pokrovitelj crkve. Služba Božja
započne. Visoki zidovi stare crkve tek su do sredine bili svijetli gubeći se dalje u sivoj polutami, u
koju ne mogu prodrijeti voštanice, štono su gdjegdje po kutovima crkve zapaljene. Opojni miris
tamjana i ružmarina, što su ga u rukama imale djevojke i žene, ispunjao je crkvu. Dolje iz puka
gdje se glava do glave narivala i svjetina se neprestano njihala kao valovi na burnoj vodi, dolazilo
je zujanje od napola glasno šaptanih molitva vjernika, njihovo uzdisanje – njihov zanos.
Tad napokon zapjeva svećenik kod oltara: “Gloria in excelsis Deo!”, a gore kod orgulja oglasi se
stari školnik Ivica Novaković svojim tankim glasom kroz nos navučenim, nalik na blejanje janjeta.
Pjevao je s veseljem i pobožnošću, pa mu je zato glas bio kraj svih svojih mana ipak ugodan i
vjerniku drag. Ne znaju – ne znaju doista naši današnji “organisti” više onako vjerno, istinito
pjevati u crkvi kao negdašnji školnici!
Narod se odazove i cijela crkva zagrmi od stare pjesme: “Narodi se kralj nebeski…”
Nemam riječi da prikažem čuvstva što su me taj čas savladala i ganula do suza; nemam kista, da
nacrtam ono što sam gledao na licu Batorića i drugih; nemam pera da opišem radost, veselje,
blaženstvo skupljena svijeta. Samo mogu reći da sam se gubio pred veličanstvom jednoga novoga
trena, i stara, prastara božićna pjesma potresla mi dušu, te sam taj čas lako pojmio svu snagu gesla
naših djedova: “Za Boga i domovinu”!
Izađoh iz crkve te pođoh pod vedri nebeski svod. Iz crkve je sada odzvanjala pjesma: Slava Bogu
na visini, a mir ljudima na zemlji. Šaptom sam se pridružio ovim riječima.