Ledeni kit — Tekst

Ledeni kit

Zamislite životinju kojoj su razjapljena usta tri metra visoka, a pet metara široka!
– Strahotne li nemani! – uzviknut ćete možda – pa ona može proždrijeti na jedan zub
čitav čamac i sve što je u njemu!
No ta je grdosija posve miroljubivo i bezazleno biće, a ždrijelo joj je tako tijesno da
bi ga začepila ljudska šaka. Zato se ledeni kit, koji – unatoč izgledu – nije riba, nego
pravi pravcati sisavac – hrani samo sićušnim morskim životinjama i biljem. Spokojno
plivajući oceanskom pučinom (pri čemu rep upotrebljava poput brodskog vijka, a
prsne peraje poput vesala), kit guta svojim nevjerojatnim ustima hektolitre vode
u kojoj pluta plankton. Zatim jezikom većim od najveće blazine, protisne tu vodu
kroz usi – raščešljane rožnate ploče koje mu zamjenjuju zube. Kroz to gusto sito
voda iscuri, a na usima se zadrži bezbroj račića, algi i drugih bića, tvoreći neku vrstu
želatine što je kit u slast guta. Iako je silno velik (dug je oko 18 metra), ovaj rijetki gost
našeg Jadrana plašljiv je i spor plivač. Zato je na oceanskoj pučini lak plijen kitolovaca,
pa je gotovo posve istrijebljen: danas se mogu susresti tek malobrojna i malena krda
razasuta beskrajnim prostranstvom Atlantika.