Mi smo izabrani
da bismo bili vraćeni
da budemo ponovno
jednako ništa.
Oblutak mjesečine
na trbuhu kamena,
stopalo oblaka
u zrcalu kaplje.
Naša su tijela još neobrubljena.
Vodene niti
upredaju se čvršće
u koru potopljenih stabala.
Prstima budućih grana
prevrću nas
kao suhu lađicu jesenskog lišća.
Mi smo i obala
i kopno,
i rt
nasukan
na sjenu šume
što je izronila prije nas,
prihvaćajući se korijenjem
za trak nekog sunčanog dana.
Naša lica razmnožavaju dodire.
Skliskim pogledima
podupiremo plohu neba,
a naše misli
svježe poredane jedna do druge
putuju spojene užetom – kao rublje;
ili jarbol
što je sliku svijeta prerezao
po sredini, oko struka,
pa onda ustao
i među ribama
krenuo
za pticama.