Šumarice su šumi sokne
u nikad napisanoj pjesmi za djecu
što se probija svakog proljeća
ispod snježne zakrpe istog ozaljskog obronka.
Na dnu stuba gradskoga trbuha
u drugoj bi pjesmi
trebala stajati starica što je poranila
i još za mraka obrala stablo jorgovana,
a onda dočekala podne
s uvelim, neprodanim naramcima.
Subotom, prije dugih doručaka,
pratimo direktan prijenos
spuštanja snježnih kokošaka
iz poetizirano poderanih jastučnica-oblaka.
Pod nama trube kocke rahatlokuma
i razgone snježne osice metlicama brisača,
a kuće u prstenu trga poravnavaju ramena
i zaustavljaju dah
pred katarzičnom čistoćom Snježne kraljice
poslane ovaj put iz Božje sladorane.
U svom smo staklenom izlogu
položeni vodoravno
i osigurani metrima knjiga
da ne otplutamo,
sa štafelaja na kojem nas je vlažne ostavio
vješt imitator
chagallovskih kompozicija.