Dovoljan je posve običan dan
ravan kao omraženi ponedjeljak
zatrpan uvijek do grla oblacima
na čije uzice treba vezati obuću
otpornu na plitke obraze asfalta
i sipke kosture svakako gradskih fasada.
Ljeto je.
Sintaksa naših koraka – reverzibilna.
Podmeću nam samo nove planove gradova.
Sjeckamo ih tekstom na leđima knjiga
koje ne bismo željeli napisati,
zveckamo novim procvalim tkaninama
što ih naseljavaš po svojim ramenima,
sparujemo prste ruku i nogu
za novootvoreni registar nevjenčanoga.
A kad se dokopamo točke
u toj zaista
zaista višestrukosloženoj rečenici dana,
novozavjetnim ćeš dlanovima
zbrinuti moja ispisana stopala
u svojim čarapama.