S bijelog
na bijelom
jedemo zeleno, žuto, crveno.
Okruglo, pravokutno i kvadratno.
Kutija noći
prorezana trokutom svjetla
(na koje vilice u našim rukama
padaju kao kazaljke)
naginje vertikalu stola.
Možda smo pokušali spasiti porculan
kad smo se dali brzopleto prekrcati
s palube stolnjaka,
nenaoružani.
Ili, naoružani samo vlastitom kožom
(pred kojom se plahte već osvojenog kopna
gužvaju predvidljivo
poznato)
pripitomljavali predjele
što nam se dragovoljno predaju.
Magnetska igla kompasa zahvatila nas je
odozdo
kao košara ringišpila
i dizala
među čavrljave ritmove jazza
što su se otimali zidovima.