Kada me pitaju
kako sam počela da pišem pesme
ja im govorim o ravnodušnosti prirode.
Bilo je to malo pošto je moja majka umrla
u blistav junski dan, sve je cvetalo.
Sela sam na sivu kamenu klupu
u divno održavanoj bašti,
ali ljiljani su bili gluvi
kao uši zaspale pijanice,
a ruže su se povukle u sebe.
Ništa nije bilo crno ili slomljeno
nijedan list nije pao,
a beskrajne reklame za letovanja
vrištale su na suncu.
Sela sam na sivu kamenu klupu
okruženu bezazlenim licima
ružičastih i belih begonija
i položila sam svoju tugu
na jezik, u usta
jedino što je moglo da tuguje sa mnom.
Prevela: Ana Arp