Oduvijek sam znala
postoji vrijeme u kojem se sreća ugnijezdi u grudi
Ponekad nisam razumjela
zašto je iznad osmijeha nacrtan oblak
Zašto jutra zebu u kolovozu
Zašto je ružičasta haljina poprimila sive tonove
Tišinom koračaju sjene
Guraju se u uglove obučene u providnost srebrnih niti
Sobom šetaju pauci
od zida do zida
Ne zamara ih visinska razlika
ni boja nanesenih misli jedne godine jednog ljeta
Oduvijek sam znala
Tišina nikada nije toliko tiha da je ne čuješ
Ni kolovoz nije toliko osunčan da hladnoća ne dotakne
Ni samoća nije potpuna u kolovozu između srebrnih niti i
ludila jednog pauka
Mreža savršenih spojeva
Samoća podijeljena na dvije polutke istog nara
Jesen u kolovozu
Maglom ovijene misli
Žeđam
Nar miriše
Pauci šetaju
Između sjena dodir ruke
Tišina zadrhti