Znam, ljubavne prolaze,
a ja ti neću napisati ljubavnu,
neću da se rastopiš zaprljan potrošenim riječima.
Napisat ću ti pismo,
obično svakodnevno pismo
koja smo, zamisli, zaboravili pisati.
Napisat ću ti kako sam rano ustala i nervozno tražila onu crvenu
košulju u kojoj si kupovao crveno vrijeme, a ti ćeš se pitati, koju
košulju i koje vrijeme.
Napisat ću ti da sam danas slobodna i da ću s onim našim
prijateljima otići na kavu, a ti ćeš se pitati s kojim našim
prijateljima i zar opet pijem kavu.
A onda ću ti napisati nešto jako važno, nešto kao, zaboravila sam
kišobran, a možda će padati kiša.
A ti ćeš me poslati do vraga i pomisliti kako opet besposličarim i
kako sam opet prokleto ''ja'' i kako je teško razumjeti vrijeme u
kojem smo se izgubili, ti u žurbi, a ja besposlena. A onda ću na
kraju pisma napisati kako mi nedostaješ i kako mirišu zumbuli u
prozoru i kako je dan prokleto pust bez tvojih riječi i slučajnog
dodira i napisat ću ti kako ipak nisam otišla na kavu i kako je
nekako i kava drugačijeg okusa bez tebe.
A onda ću to isto pismo staviti u ladicu s mnoštvom napisanih
pisama u strahu nije li previše ljubavno, a ljubavne prolaze.