Hoćeš li me prepoznati
kad stara i umorna pokucam na tvoja vrata
i pružim ti drhtavu ruku
na pozdrav
Hoćeš li mi dozvoliti
odmoriti se u zavjetrini tvog doma
između iznošenih papuča i čajnika
U predahu
između riječi
i udisaja
šutjeti
Hoćeš li me zagrliti
jednom kad budem umorna i stara
kad mi sijede prekriju misli
i osmijeh mi bude blijedi titraj odlazećih
Hoćeš li se sjetiti
mirisnih ruža
ubranih u Utrinama davnih osamdesetih
tramvaja i ludosti jedne mladosti
Ukradenih poljubaca u paviljonu jedan
ili možda tri
posve nebitno
Život je tek igra
u kojoj svaki gubitak donosi radost novog početka
i svaki početak ostavlja trag nekog umiranja
Hoćeš li me obujmiti
umornu i snenu
promrzlu od lutanja
i zaboraviti sve te godine bjegova
slučajnih susreta
skrivenih dodira
snova
Jer život je tek igra
u kojoj nekim slučajnim odabirom
igramo krive uloge
nosimo krive maske
i žudimo za iskrivljenim ogledalom
ne bismo li ugledali pravu sliku
stvarnosti uhvaćene u grube ruke
osuđenih na lutanja
na strahove
na padove
Hoćeš li
Hoću li te prepoznati u starcu
pognutih leđa
u davno ugaslim očima boje kestena