Učitava se... |
1.
Dujmovača vilinsko je vrelo - Ondašnji narod pripovjeda, kako su Spljećani, veliko i malo, bogato i siromašno, pošli litijom u Solin, da iskopane moći sv. Dujma, sadanjeg spljetskog pokrovitelja, svečano u Spljet prenesu u sabornu crkvu. Red je bio na gospodu da svetitelja na ramenima ponesu, ali kad će oni njega sa zemlje dići, koliko ih bilo i moglo se primati za sanduk, badava se uspinjali, sveca nijesu mogli da odignu, kamoli da ponesu. To je svakoga čudo i svetijem strahom zapanjilo i u narodu se digne veliki žamor. Svećenici pomisle, nije li možda svetitelju krivo, što ga sami ne nose, no ga predaju nečistijem svjetskijem rukama, pa pođu sami da ga ponesu; ali svetitelj ni njima se ne predaje, kao ni prvima; sa zemlje ga ni oni maknuti ne mogu. Tada stari jedan svećenik, mora da nije bio visokog čina, sijede glave a tople molitve, klekne pred svete moći i protuži, kako je sve pošlo tragom prokletstva i kako svetitelj ne može da podnosi, da ga se dodirnu griješne duše. Skupi se tada dvanaestero djece, što još ne može da znade za grijeh; iščitaju se molitve i ispjevaju se Davidove pjesme, pa će djeca nositi svete moći. I zbilja, djeci se predade! To je bilo 29. srpnja, dan vedar i čist, a sunce pripeklo što je moglo. Zato djeca u putu ožedne, a vode nije bilo na blizu. Ali divna najedanput čuda! Gdje djeca od žeđe protuže i na zemlju spuste svetiteljeve moći, dok joj se vode ne donese, izviri vir bistre čiste vode! Djeca se čudotvornom vodom okrijepe i odnesu sveca uprav u Spljet. Spljećani su odmah nad tom vodom nadzidali crkvu i prozvali mjesto Dujmovačom; i to ime ostade do danas.
2.
27. listopada 1571. - Dizdar (iz Klisa) otpremi pedeset konjanika u potjeru za našijem (Petrom Bačićem), i da ujedno sa Januševijem delijama protrču se do Spljeta. A kako su težaci izišli u polje da vide što je počinila štete noćašnja oluja, potpaze s brdeljaka konjanike kako idu, pa mahom dotrče i jave. Straže dobivši glas priprave se na doček, ma da ih je i malo bilo. U tome čuju i zapovjednici šta je i odlete. A kad se zametne boj, otrči Bačić, i koga vidi? Vidi Januš-bega, gdje se pograbi sa tri brata Vornića, on na konju, a oni pješke. Dvoje ih klone i otpočinu, a najmlađi se držao. Ali Januš zamahne handžarom i živo ga rani u čelo, te padne. U to dopanu druga dva Turčina, da brane Januša itd. itd.
Vidi: Solitro, V. Documenti Storici sull' Istria e la Dalmazia. Str. 168.
3.
Marjan, Kozjak, Suđurđe i Mosor su u spljetskoj okolici, po vrhovima najviše goletne, sam suri kamen. Marjan uprav od Spljeta proteže se zapadu pram Trogiru, i što on s juga, to Kozjak sa sjevera zatvara divni zaljev Kaštela od Solina do Trogira. Kaštela, nekada sedam kula = Castelli, sada sedam sela, leže u dnu Kozjaka poredana uz more od Solina do Trogira. Istočna strana Kozjaka, od Solina prema sjeveru, zove se Suđurđe, sveti Đurđe. Mosor, što filozofi izvode iz »Mons auri«, od Klisa i Solina proteže se prama istoku i na sebi drži negdašnju republiku Poljičku.
4.
Selce Vranjica leži u dnu zaljeva kaštelskog blizu Solina na malom ostrviću, što u mirno doba komad uzidana puta veže sa kopnom. Vranjica je u doba naše pripovijetke spadala s okrajcima Dalmacije uz more pod Republiku mletačku, a Solin, dva koraka dalje, držali su Turci.