Učitava se... |
PETO PJEVANJE
Vidje li tko nježan cvijet venut?
Vidje li tko žalosna anđela?
Vidje li tko nevinost gdje cvili?
Ako žali za nježnim cvijetom,
I uzdahne uz anđela tužna,
Uz nevinost ako prol'je suzu,
Nek s' ne boji noći što je tiha,
Nek s' ne boji noći što je tamna,
Krotko Bogu neka se pomoli
Za dušice koje s' tugom bore,
I za srce koje mlado gine,
Pa nek stupi tiho u ćeliju.
Je l' svijeća tude sama živa?...
Kleči djeva jadna uz postelju,
Oborila isplakano lice,
A u tuzi ruke izlomila;
Na postelji... oj da krasne smrti!
Tko se ne bi utekao Bogu,
Da ne budi djevu iz pokoja!
U svilenoj raspletenoj kosi
Leži nježna glavica od voska
Kao nagnut pupolj b'jele ruže,
A klonule nuz tijelo ruke.
Al' to djelo smrti bit ne može,
To je slika pokoja anđelskog,
Tom snu rajska odgovara java.
Ali zašto sad rastvori oči?...
Neveselo kako s' osmjehnula!
"Ne ču l', sestro, Adelova glasa?
Što je ono Adel govorio?...
Ivanice, oj sestro jedina!"
A sestrica tužna suze roni,
I cjeluje slatke seje ruku:
"Zar ga, sestro, još ne zaboravi?"
Osmjehnu se nesretna djevojka
I pogleda sestricu do sebe,
Al' pogledom sjetno prigovara:
"I ti jedna sestra ne vjeruješ,
Da ne mogu mojim srcem vladat?
Ta da sam ga mogla zaboravit,
S tebe, sestro, zar ne bi jedine?
Al' će mene crna zemlja kriti,
A srce će, strah me, za njim čeznut...
Ali zašto, sestro, tako plačeš?"
I sestrice mile ruku stisnu,
Pa uzdahnu i oči zatvori;
Al' iz oka viri tajna suza.
Opet nasta zadugo tišina,
Ivanica glavu naslonila
Nuz bolesnu sestricu klečeći,
A Marija kan' da opet spava.
U tišini čirak dao glasa,
Što j' kanulo voska sa svijeće,
Bolesnica jadna plaho s' prene:
"Ivanice, imaš li to pismo?
Piše l' opet da će se pokrstit?
Al' ga nemoj ocu kazivati,
Jer ti znadeš da mu pravo nije...
Ivanice, a šta je to bilo?
Ne ču l' i ti, kako j' udarilo,
Ko kad pade strijela sa pismom?"
Bi je sestra rado utješila,
Bi je rado snima otimala,
Al' ne znade do jedno - plakati,
I Bogu se slaba utjecati.
"Maro, Maro, daj se moli Bogu,
On je dobar, on će se smilovat."
"Zar ga, sestro, molila nijesam?
Nesretnice, zar ga ti ne moliš?
Al' ja moram da sam jako gr'ješna;
Nu što mene ne će da usliša,
Tebe dobru zašto da ne čuje?
Oj da tvoje neima žalosti,
U polak bi moja laglja bila!"
Pa uzdahnu i zatvori oči,
Ivanica glavu naslonila
Uz sestricu na Boga misleći,
A Marija kan' da opet spava.
Opet nasta zadugo tišina.
Uranile bijele koludre,
I tankijem glasom zapojale
Naredomce tu jutrenju svetu;
Odjekuju daleki hodnici
Neveselom jekom svetog pjenja,
A bolesna nesretna djevojka
Tužno sanja, plahe roni suze;
Ona sanja da to Adel pjeva
Kobnu onu pjesmu na pazaru;
Prigrlila u snu svoju seku,
A protuži kroz plač ko na javi:
"Roditelji hoće me prokleti,
Hoće mene braća odbaciti,
Šta da radim sa životom, ne znam!
Ivanice, svjetuj tužnu sestru."
Bolna sestra jedva odgovori:
"Ne će tebe proklet roditelji!"
Bolesnica iz sna se probudi.
"Mislila sam da to Adel pjeva!"
To izusti i teško uzdahnu,
Al' ne mogla suze da ustavi.
Nju će tješit njena mila seja:
"To pjevaju pobožne koludre,
Bogu s' mole da ti zdravlje vrati."
Glavom kreće nesretna devojka:
"Nek s' ne mole Bogu da ozdravim,
No za dušu moju neka mole,
Da Bog skine s moje duše grijeh,
I da skine kletvu roditeljsku.
Oj blago se, tko mrijeti može,
A za kletvu ne zna roditeljsku!
Al' se meni kuku navijeke!"
To dočuli brzo roditelji,
I dočula braća bolesnice,
Dotrčali tužni i žalosni;
Kad zgledaše bijedno dijete,
I sestricu uz nju ugledali,
Kako tuži i moli se Bogu,
Svi jauknu i redom protuže
Četri brata jedan do drugoga;
A u oca srce od kamena,
Nit' protuži, niti prol'je suze.
Pogleda ga nesretno dijete,
Pa od straha oči oborilo.
Al' najmlađi bratac k sestri stupi,
Ludo d'jete od četrnajst ljeta,
Suze roni i sestricu tješi:
"Zar je tebi, sestro, tako teško?
Oj kaži mi svoje muke, kaži,
Ne bi li ti štogod laglje bilo!"
Zahvalnijem, radosnijem okom
Bolna sestra milo pogledala
Svoga braca, milosnog ljubimca,
Ganutijem, slomljenijem glasom:
"Zar, Iviša", šapne, "tvoju sestru
Jošte, brate, svojom sestrom zoveš?
Ti me dakle ipak ne zataji?
Kako mi je, slatki, sada laglje!
Oj da mi jošte jedno čuti,
Jedno breme sa srca još skinut,
Sretno bih ja tada umirala!
Al' te molim svačim na svijetu,
Negdašnjijem našim milovanjem,
Ti oprosti svojoj tužnoj sestri,
I zamoli, zaklinjem te, brate,
Tvoju braću, moli, da m' oproste;
A da mogu, jadna, da se dignem,
Pa da panem na zemlju pred oca,
Da mu noge jadna ljubit mogu,
I plakati, grijeh da m' oprosti,
Dok mi ne bi jadnoj oprostio!"
Od žalosti kamen bi proplako,
Kamo l' ne bi nejako dijete;
Cvili, pišti, za srce ujeda,
Pane starcu ocu oko vrata:
"Zar joj, ćako, oprostiti ne ćeš?
Zar je, ćako, blagoslovit ne ćeš?"
Na to se je starcu ražalilo,
Oborio niz turobno lice
Oborio nekoliko suza,
Ruku metne na glavu mjezimcu
I izusti drhćućijem glasom:
"Da nam svima Bog oprosti gr'jehe,
I blagoslov da nam udijeli,
A ja sam joj gr'ješan oprostio,
I dajem joj otac svoj blagoslov."
Svi jauknu: "Bog ti oprostio!"
Svi jauknu: "Božji ti blagoslov!"
Ali gdje je srca materinskog?
Naricati stala iza glasa:
"Tko ti ne bi, sinko, oprostio?
Tko ti ne bi svoj blagoslov dao?
Tko te ne bi srcu prigrlio?
Tko je prvi poslušao majku?
Tko je bolje milovao majku?
Ta ti si nam bila radost naša,
Crn se mravak na te tužit ne će,
Već dušmani, Bog ih isplatio,
Tebe su nam, sinko, zavidjeli,
Zavidjeli nama sreću našu,
A naudit pred Bogom ne mogli,
Pa se vražjim činim utekoše,
Nevino ti srce opčiniše;
Al' Bog dobar oblasti im ne da
Ne će svoje on zaboraviti:
Ti si Boga, sinko pomislila,
A paklene čine nadvladala,
A Bog ti je dobar oprostio,
A kamoli oprostio ne bi
Tebi, sinko, mati, otac, braća?"
Ne prestaje stara mati tužit,
Al' djevojka nesretna ne čuje,
Radost joj je obasjala lice,
Od radosti trome sklopi ruke,
I pomisli: "Bože, hvala, hvala!
Gorka muka spade s moga srca!"
Al' i radost umori nesretnu,
Pa je teški nadvladao sanak.
Je l' taj jedan sanak, tajni Bože,
Sva naknada nesretnom djetetu
Za tolike muke probavljene,
Za tolike suze proljevene?
Prohujalo čemernijeh dana,
Prohujalo još gorčijeh noći
Preko nježna nevinoga stvora,
Bez utjehe svake, bez obrane,
Na hiljade ko kada poleti
Krvožednih dušmanskih hatnika
Preko nježna kitna perivoja,
Kad najljepše sve sam cvijet biva,
A zaklona nejma ni ograde;
A da radost jedinu uživa
U bijedne snage ne imade!
Blago s' onom tko dospije kraju!
Ali Mara još ne stiže svome.
Žalostivo zazvoniše zvona
Po spljetskijem mnogijem crkvama,
Da hrišćane bude na uranku,
Da spomenu, Boga da pomisle;
Glas žalosni udara u srce
Roditelja, braće bolesnice,
Jauk jedva uzdržati mogu,
Ali suze držati ne mogu.
Jesu l' zvona bolnu probudila?
Je li tugu milih osjetila?
Probudi se... tromijem očima
Svoje mile razgleda po licu...
Je l' istina da se smilovaše,
Da joj njezin grijeh oprostiše?
A kada se sjetila zaista,
Još je jednom Boga pomislila,
Još mu jednom reče skromno: hvala,
Al' osjeti da za dugo nije,
Pa se stala svojinom opraštat:
"Dragi ćako! još te jednom molim,
Zaboravi grijeh kćeri svoje,
Uvrijedit tebe ja ne htjedoh;
A hvala ti na dobrotu tvoju,
I hvala ti na nauke tvoje.
Slatka braćo, na ljubav vam hvala,
I na milost i na njegovanje,
Kojim ste me negda njegovali.
Majko moja, ta nemoj mi plakat,
Tvojem srcu i milosti tvojoj
Evo tebi Ivke, bolje kćeri,
Ona tebe ožalostit ne će.
Ivanice, sestro oj jedina!
Kako tebi da ja kažem: hvala?
Imala si jednu jadnu sestru,
Al' da plačeš s njome i da tužiš;
Al' ćeš, dobra, meni oprostiti.
Poljubi me jošte jednoč živu...
Nemoj za mnom, sestro, tugovati,
No se dobrom ti pomoli Bogu,
A za pokoj duši sestre tvoje.
I Bog tebe hoće uslišati,
I tebe će, draga, utješiti,
Jer nijesi ko sestra ti gr'ješna..."
I ne mogla dalje da govori,
Već očima utiče se Bogu.
Oj moli se Bogu, jadna, moli!
U njegovom očinskomu krilu
Tvoje srce žeđano ljubavi
Ljubit može, a da nije grijeh!
Oj moli se Bogu, jadna moli!
On te ne će od sebe odbacit,
Ko što braća, ko što roditelji,
Jer on dobar Turčina ne mrzi!
Oj moli se Bogu, sirotice,
Uvelomu cv'jetu on je rosa,
On je trava bolesnoj ptičici,
Bistar potok žednome jagnješcu!
Oj moli se Bogu, jadna, moli!
On će dobar tvoju suzu otrt,
On će tvoju izliječit ranu,
On će srce tvoje utješiti!
Al' po zemlji šta se još obzireš?
Što bi jošte kazala svojima?
Jošte jednom da s' sa milim praštaš?
Još da jednoč svojoj miloj sestri
Riječ zadnju ljubavi izliješ?
Podaj, Bože, sirotici snage,
Da potonju želju izreć može!
"Nemojte mu, molim, zla činiti!...
Sestro, hvala!... molite se za me!..."
To izusti, pa zamalo zamri,
Pa uzdahnu: "Bože, smiluj mi se!" -
S tijem dušu spokojno izdahnu.
Turobnijem zvukom ječe zvona
Po prostranom Spljetu na sve strane,
A diže se malo i veliko
Manastiru blažene Marije,
Da otprati nesretnu djevojku
Sa svijeta lažnog na istinu.
Gdje god sretne milo svoje drago,
Gdje god sretne bliži svog bližega,
Gdje god sretne poznat poznanika,
Svatko reče: "Oj bijedna Mara!"
I uzdahnu: "Sirota djevojka!"
I zaželi: "Laka joj zemljica!"
Na bijelom odru, srijed crkve,
U opravi crnoj koludrice
Mrtvo leži složeno tjelo
Skrštenijem rukam kan' da s' moli.
Snužden lijer blijedo je lice;
Ne bi reko da je smrtni plijen,
Već bi reko: nevinost počiva.
Što j' nesretnoj najmilije bilo,
Cvijećem je posuta nedužnim,
A vrh glave bijelijeh ruža
Ispleteni položen vijenac.
S jedne strane plače tužna mati,
S druge strane plače jadna sestra,
A na blizu plaču otac, braća,
A pritomni svatko suze roni
Gledajući i mrtvu i žive.
Svatko plače i srcem se bori,
Da ne pišti, da mah ne preotme;
U žalost se tope kao tamjan,
Što bez šuma ide u visinu,
Ko svijeće premnoge što gore,
A od sebe glasa čut ne daju,
Jer sad s Bogom sveštenik govori,
I živu mu žrtvu prikazuje,
A za vječni pokoj nesretnice.
No kad Božjeg sluge glas umuko,
I crna se rastvorila raka,
Gdje će jadna vijek boraviti,
Protužilo i mlado i staro,
Zajauknu otac, mati, braća;
Ali Ivka, pretužna sestrica,
Zagrlila svoju mrtvu sestru,
Hladno lice svoje sestre ljubi,
I nariče kao kukavica:
"Nemojte nas rastavljati,
Slatka braćo!
Dvije sestre jedinice,
Jadna sestro!
Sahranite mene s njome,
Kukavicu,
U tu tamnu, hladnu kuću
Navijeke,
Da vijekom nuz nju plačem
Jedinicom,
Jer je dosta oplakati
Ja ne mogu,
Dok se ne bih pretvorila
Sva u suze.
Ta da mi je poludjeti,
Nesretnici,
Da te tako zaboravim,
Jao meni!
Milostivo tvoje srce,
Slatka sestro!
I ugodni tvoj razgovor
Nekadašnji,
I veliku tvoju tugu,
Rano moja!
I preteške muke tvoje,
Mučenice;
Da s' nijesi ni rodila,
Kamo sreće!
Il' da ti je srce bilo
Od kamena;
Jer umilno srce tvoje;
Golubice,
Ljutim ranam izraniše,
Bog im prosti;
Jer mi istom poče cvasti,
Moj cvijete,
A već si mi uvenula,
Tugo moja!
Nemojte nas, molim, braćo,
Rastavljati,
Jer ne mogu bez nje biti,
Dok sam živa.
Ta ne daj im, mila majko,
Kćeri svoje,
Ne daj, ćako, Mare svoje,
Mjezimice;
Zar dajete, braćo, sestru
Navijeke?
Oj još malo da čekate
Sestru njenu,
Dokle u njoj srce pukne
Od čemera.
Al' mi ne će da vjeruju,
Nevjernici!
Bar pustite da poškropim
Suzam svojim
Taj ledeni teški kamen,
Kam je meni!
Ne bi li joj laglje bilo
Počivati,
Jer je njojzi neobično
Samoj biti,
A da sestre ne osjeti
Blizu sebe;
Al' te sestra ne ostavlja,
Oj jedina,
Dokle bude mogla s oka
Suza teći,
Nit ostavlja ovog doma
Žalosnoga,
Gdje si, dušo, mladost svoju
Prokukala,
Niti ruho koludričko,
Crnoj meni,
U kojem smo drugovale
Dvije sestre,
I Bogu se utjecale
U nevolji."
Tako tuži osamljena sestra,
A ne sluša sjetan očev savjet,
Ni majčino bolno previjanje,
Niti što je braća suzam mole,
Da s' okani kobna manastira,
Da im srcu ne ponavlja jade,
Da im bude sestra od milosti.
Ona drža vjeru svojoj tuzi,
Čitav svijet zaboravi mlada,
Al' ne mogla tugu zaboravit,
Niti hladnu ploču suzam škropit,
Gdje počiva nesretna sestrica,
Nit' promišljat sjetno neveselo,
U ćeliji pustoj crnu prošlost,
Niti može srcu odoljeti,
Da ne sluša pjevati ulicom
Svako veče žalostivu pjesmu,
Što je ganut pjesnik zapjevao:
"Grličica naša tuži
Sjajnog perja - B'jedna Mara!
Od nekuda dođe lovac
Iz daleka - B'jedna Mara!
I obrani grličicu
Srijed srca - B'jednu Maru!
Ostavi je otac, mati,
Siroticu - B'jednu Maru!
Smilovat se ne htjedoše,
Tvrda srca, - B'jednoj Mari!
Vidat ranu propustiše
Jadne, bolne - B'jedne Mare!
I uginu grličica,
Mila naša - B'jedna Mara!"