Luka Botić — Bijedna Mara [treće pjevanje] — Tekst

Luka BotićBijedna Mara [treće pjevanje]

Broj otvaranja: 1470

TREĆE PJEVANJE

Zla ne bi bilo, veseo je Adel,
Veseo je, Bog bi znao zašto;
Od radosti uzima tamburu,
Koju davno uzimao nije,
Pa se penje na visoki čardak,
Skrstiv noge u debelom hladu,
Po tamburi stao prebirati,
A iz tanka grla pjesme pjevat,
Sve momačke nekadašnje pjesme
O djevojkam i o milovanju,
O mlađanom svakom ludovanju.
To je čula ostarjela majka:
Čudo joj je, al' i milo joj je;
Iz ruku je poso ispustila.
Pram čardaku i prama jedincu
Na prozor se stara naslonila,
Sina gleda, srce joj se smije,
Gleda sina, pa je uzdahnula.
Svakojake stala mislit misli,
Pa se stara vuče do čardaka,
Na čardaku sjela do svog sina,
Pa jedincu veli zamišljena:
"Blago bi se, sinko meni bilo,
Da s' veseo uvijek ko danas,
Jer ja nejmam do jednoga tebe,
Otkad ti je davno babo umro;
Al' ti nekad svoju mladost grdiš,
Bog bi znao kud ti pamet leti;
Nekad odeš, ja ostanem sama,
Ne znam kud ćeš, a ne znam rašta ćeš;
Sluge ne ćeš, a u društvu ne ćeš,
Pa kud sam ti slaba i nevoljna,
Pa kud sam ti i od sebe tužna,
Kad me s tebe sleti strah i tuga,
Čudo da sam na svijetu živa.
Pa sam svašta sobom razmišljala,
Mnogo puta smislih, da ti kažem,
Pa sve srcu odoljeh do danas,
Zašto mi se ti ne ženiš, sinko?
Po tvojoj mi ćudi djevu kaži,
Prijatelja glavnijeh imamo,
Na daleko dosta ih imamo,
A imamo Božjeg blagoslova,
Mnogijeh se stiditi ne moraš,
Pa da t' majka isprosi djevojku,
Da ti srce u radosti kuca,
A ja stara da zamjenu stečem,
Jer vladati više ja ne mogu,
Niti mogu, sinko, da te služim."
Adel majku radosno pogleda,
I ruku joj sinak cjelivao,
Sve se smije a govori majci:
"Hoću tebe da poslušam, majko,
Hoću tebi zamjene dovesti,
Kolik' sjutra, Bog ako mi dade."
Al' to majka ne će da vjeruje,
Ona moli sina i preklinje,
I kuša mu srce od svakuda,
Da joj kaže, koga će i kako,
Al' on tvrdo sačuvao tajnu,
Veseo se smije i obriče:
"Ja ti rekoh i vjeru ti dajem,
Da te hoću, majko, poslušati,
Da ti hoću zamjenu dovesti
Kolik' sjutra, suđeno ako je."
Kad vidjela tvrdo srce sina,
Ode brižna, misaona stara,
Osta Adel pjesme pjevajući,
Uz tamburu sitno kucajući,
Kucajući do crnoga mraka.
Veseo je večerao s majkom
I šalom je nasmijao majku;
Pa je budan legao da spava,
S mislima se svojim otimao,
A da mu je kako noć prospavat,
I ubrzo zoru dočekati!
U zoru je Ibru povikao:
"Ibrahime, moje pouzdanje,
Il' da si mi sada u nevolji,
Ili sada, il' možda nikada;
Moja majka da ništa ne znade,
Tvoje vatre iznova potpraši,
I oružje na mjeru uredi,
Pa mi spremi naše dobre konje,
Jer nas dvoje idemo na sreću
I trebamo danas Božju pomoć.
Jesi l' voljan, Ibro, udariti
Za nevolju i za agu tvoga,
A da brojem kaure ne brojiš?
Da Bog dade, brate, puste sreće,
Puste sreće i moje i tvoje!"
Voljan ti je Ibrahime sluga
Sve da svrši, ko što aga želi.
Kad je đogu agi dovodio,
Ljubi Adel i miluje đogu,
Zalaže ga šećerom iz ruke:
"Moj đogate, moja tvrda vjera,
Ako pusta sreća ne usfali,
Ti đogate usfaliti ne ćeš!"
S Ibrom pođe do Solina grada,
Od Solina dođe Dujmovači;
Tu razgleda okolo po polju,
Il' se boji ili za kim gleda,
Pa kod vrela odsjednuo konja.
Dujmovača vilinsko je vrelo,1
Tu se vile hvataju u kolo,
Tu mi vile igre izvađaju,
Tu ljubimce mame na razgovor
I na tajno njino milovanje;
Tu cvijeće u vijence pletu,
Tu je njihov ugovor ljubavni
Kroz izbranu kiticu cvijeća.
I Adel je našao kiticu
Svježa cv'jeća skoro izabrana,
Al' je dugo motrio cvijeće,
Znao nije, bi li ga uzeo,
Jer se boji snać' će ga nesreća,
Ako njemu nam'jenjeno nije,
Dok ne smisli: suđeno ako je
Niti mogu nesreći izbjeći,
Nit' me može sreća prevariti.
Te on uze kiticu cvijeća
I zamakne s Ibrom u zahlađe,
Kano da je u busiju pao.
Sunce se je popelo do podne
Kada svatko hladne vode žudi,
Al' nikoga k vrelu ne bijaše.
Do što vile bijesne nevidne:
Kolo skaču, vjetrić razmahuju,
Pod nožicam prah u kolo viju.
Sunce se je spustilo do mora,
Kad djevojka svaka iza posla
Lice mije da ga znoj ne grdi,
Al' nikoga k vrelu ne bijaše,
Do što vile lukave, nevidne
Na tihanim krilima sumračja
Od svakuda lete na sastanak.

Tri je dana Adel dolazio
Dujmovači, studenoj vodici.
Tri puta je našo kitu cv'jeća,
I uzeo kitu svježa cv'jeća,
Tri puta je gledao u podne,
Gdje se vile hvataju u kolo,
Tri puta je slušao naveče,
Gdje se vile sutonom sastaju,
Tri je dana obricao majci
Da će sebi dovest vjernu ljubu,
Njoj starici povoljnu zamjenu;
Al' ga nada varala tri dana,
On je tuđe uzimao cv'jeće;
Pa kad bilo treći dan naveče,
Istom vile sutonom će letit,
A on prazan kući odlaziti,
Na pamet mu pala stara majka,
Od stare se zastidio majke,
Hoće opet da ga pita majka:
"Gdje meni mile snahe, sinko?"
Pa se sjetan nečemu sjetio;
Pošlje kući Ibru vjerna druga,
A on jezdi mrakom Spljetu gradu,
Oko Spljeta Vornićevoj kući.
Dva je triput tiho prisluškujuć
Mimo kobnu kuću projašio,
Al' sve tiho, ali sve umrlo,
I već kipi u grudima srce,
Već mu s' hoće pamet da pomuti,
Al' čvrsta ga ukliješti ruka,
I stvori se čovjek pokraj njega,
Zadrža ga i tajno mu šapće:
"Mene jednog ti se ne boj ovdje,
Al' me slušaj, il jao ti majci...
Ili ne znaš, ili znati ne ćeš,
Da pod tobom i pod tvojim konjem
Crna zemlja z'jeva da te proždre?
Zar ti ne znaš, da se kamen svaki
Ovdje bori da poleti na te,
Da je sablja svaka oštra za te,
Svaka puška za tebe na zubu?...
No ako ćeš živ da svaneš majci,
Tiho jaši a za mnome pazi,
Hoću tebi govorit o Mari."
Tada Adel upozna pjesnika;
Šća govorit, ali pjesnik pođe,
Te ušuti i tiho za njime,
Kano ovca pođe za čobanom.
Kad izmakli kućam i ulicam
I izmakli stražam naokolo,
Te u poljske staze umakoše,
Stade pjesnik na trećem raskršću,
Za njim stade Adel i odjaši;
Tada dahne pjesnik i kazuje:
"Znaš li, more, da s tebe Turčina
Ja bih mogo izgubiti glavu?
Tko bi tada pjevao o Spljetu,
Da bi svakom srcu lijek dao?"
Pjesniku će žustro Ture mahom:
"Ako s' bojiš, pjesniče, sa mene
Da te može zaboljeti glava,
Dukatom ću svaku riječ platit,
Al' mi kazuj šta o Mari znadeš."
Osmjehnu se pjesnik neveselo:
"Oj Turčine, Bog te ne ubio,
Gdje bi zlatom da pjesnika platiš,
A ja tebe svojim bratom nazvah,
I obrekoh da t' u nuždi budem?"
Pa upita zbunjena Adela:
"Kazuj pravo, ko kad bratu kažeš,
Ništ' ne taji, ljubavi ti tvoje,
Kako dođe Vornićevoj kući,
I kakva te natjera nevolja
Da na glavu svoju zaboravi?"
I smeten je i stidan je Adel,
Volio bi jezika da nejma,
No što ima da istinu kaže;
Al' kud kamo pred pjesnikom nije,
Koji znade svaku tajnu srca;
Kazat mu je, a ne tajit mu je:
Da je čuo tamo na pazaru,
Kada skoro posljednji put bio,
Gdje govori starina Vorniću
Pred svojijem starim prijateljem,
Da će sjutra s djecom u vinograd,
A daleko čak u Dujmovaču.
Tom se Adel obradova jako,
On je mnio, i Mara će doći,
Pa će Mara u podne po vodu,
Tude bi je junak dočekao,
Na đogata bacio za sobom,
A Mara se otimala ne bi,
Bi plakala, bi se opet dala.
Al' Adela cvijet prevario,
Mašio se za vilinski cvijet,
Tri je dana zaman dolazio,
A djevojke dočekao nije;
Pa što s' boji, biti će nesreće,
To se svoje zastidio majke,
Kojoj nije zamjenu doveo.
Kad je pjesnik razabro riječi,
Nešto mu je i nepravo bilo,
Al' se ludom momku smilovao,
Zaklinje ga i zemljom i nebom:
"Tvrdu meni ako zadaš vjeru,
Što ti rečem, da češ to učinit.
Nesreća se jeste dogodila,
Evo ću ti odmah kazivati,
Što se s jadnom dogodilo Marom."
"Kunem ti se materom na zemlji,
Kunem ti se i ocem pod zemljom,
Što god rekneš, sve ću učiniti,
A kaži mi što je sa Marijom?"
Tad ga pjesnik upita još jednom:
"Za jedno mi samo vjeru zadaj,
Da ti Spljetu silaziti ne ćeš,
Dok od mene ne dobiješ glasa."
Sav protrne u svom srcu Adel,
Pod nogama zemlju ne osjeća,
Hladna zraka ne može da dahne,
Crna magla pala mu na oči,
Al' pjesniku tvrdu vjeru daje,
I da ne će vjerom prevariti.
Tada pjesnik kazivati poče:
"Ti onomad ode sa pazara,
Kad si pjesmu ospjevo zlo po se,
Jer si pjesmom djevojku ubio;
Voljan ode, al' ostavi žalost.
Djevojka je stidna i po sebi,
Što Turčina ne smije da ljubi,
Dok joj pamet mladoj ne potamni,
Da nogama svetu vjeru gazi,
Braći blato da u obraz baci,
Da ubode srce roditelja,
Što te jadna ljubiti ne smije,
Dokle teče sunce ko što teče,
Sa zapada ne pođe istoku;
A ti kaza Turcim' i hrišćanom,
Gdje te čuje nesrećna djevojka,
I krštena njena braća čuju,
I čuje te otac zlosretnice,
Da ti Turčin jedan za njom gineš!
Čuli Turci i grohoću redom,
Jedan drugom dobacuju šalu,
A nemiran konjački dizdare,
Kao mamen na noge skočio,
Poletio sijedom Vorniću
I starinu nemilo ošinu:
"Vi kauri zakona ne znate,
Dok vam Turčin smije kćeri ljubit;
Svetija je vjera u Turaka,
Jer u žensko tko se jednom maši,
Ma se okom mašio samijem,
Tome smrkne da sunce ne zađe."
Mal' dizdare jezik ne odgrize,
Kako ga je starac pogledao,
A zmajevi braća saletili;
U njih drugog ne bi pogovora,
Zubi škripnu, a sijevne oko,
Same ruke brze smrtnom gvožđu;
Al' dizdare mudra ti je glava,
Poklopi se i pođe ti s mirom,
Voli svoju jednu živu glavu,
No tuđijeh petero mrtvijeh.
Naoblačen starac mrki pogled
Na bijedno bacio dijete,
A utroba u njem se okrenu,
Kad pomisli s njenog lica tužnog,
Možda jeste nesretnica gr'ješna!
Tada Mara, bijedna djevojka,
Svoju crnu sreću upoznala,
Lice sakri sestrici u njedra,
Od straha je sestru zagrlila,
A od bola brizne suze ronit.
Ali sestru ljubi Ivanica.
Ona moli svoga roditelja,
I moli se svojoj miloj braći:
"Nemoj, ćako, i nemojte, braćo:
Da tražite bruke gdje je nejma,
Da sramotu svoju razglasite,
A ne znate ima li sramote;
Ovdje će nas svijet razgledati,
Hoće svijet svašta govoriti,
Hoće nam se dušmani veselit,
E će mniti, Bog zna šta je bilo;
No vas molim da idemo kući,
Ja i Mara sve ćemo kazati."
I pođoše kući žalostivo.
Mara plače, prestati ne može,
Prihvati se svoje dobre sestre,
A sestra je i tješi i uči,
I moli je da savlada srce,
Da ne plače, da bruke ne gradi,
Da svojima jada ne zadaje.
Kada kući nekako stigoše,
Požali se bratu najmlađemu
Na bijednu sestru gledajući,
Kako s' bori sa teškijem srcem
Preko praga kućnoga kročeći,
A bila mu od vijeka mila,
I bila mu igra i dogovor;
Pa pristupi otrovanom starcu,
Suze roni - - šća oca da moli,
A ne može usta da otvori.
To je starcu još mučnije bilo,
Poćutio malko, pa s' otrese,
A na sinka, na svoga mjezimca:
"S mjesta da ni strošio se u rod,
A da kući nijesi mi došo,
Dok po tebe brata ne pošaljem."
U mlađega nejma pogovora;
Još je jednom sestru pogledao,
Još krupnije oborio suze,
Ali oca svoga poslušao.
Što ja žalih nesretnu djevojku,
S brata mi se kud više ražali.
On plačući pokraj mene prođe,
A rukom je nožić prihvatio;
Ja mu rekoh: ne plači, Iviša,
Tvojoj Mari ne će nitko ništa;
A on meni bolno previjajuć:
Hoće otac sada zaklat Maru,
Otjero me, a da je ne vidim;
On je ljutit, on će zaklat Maru...
Ja ću tada ubiti Adela,
I ubit ću prokletog dizdara. -"
Adel opet pjesnika zaklinje,
Zaklinje ga i srećom i suncem,
I svakijem dobrom na svijetu:
"Ali kazuj, šta je s Marom bilo,
Je li ona zdrava u životu?"
"Jeste, Mara jeste u životu,
Ali ti je, brate, u jadnome.
Stara majka dočeka kod kuće,
Sukobivši suze, gnjev i žalost:
"Šta to znači? Bože budi s nama!
Kakva se je svalila nesreća?"
A Vornić joj gorko odgovara:
"Nit' nesreće ima, nit' sramote,
Do što su ti tvoje dvije kćeri
Izabrale Turčina milovat."
Tada čuti crnu mater ridat
I plakati i proklinjat dane,
Kad je svoju porodila djecu,
Kada ih je dojila mlijekom,
Kada ih je uljuljala sankom,
A da nije sve jedno po jedno
O sam kamen stanac samecala,
Il' u sinje more podavila,
Da prokletstvo istrijebi Božje,
Da se Bogu svijet ne ogadi!
Starac Vornić šuti zamišljeno,
Tamno lice zemlji poniknulo,
A braće se redom skamenila,
Jedan drugog ne smije pogledat,
U nijednog savjeta nejmade,
Sama stara jadikuje majka.
Sad da vidiš staroga Vornića,
Kako ti je bolno uzdahnuo!
Kako ti je tužno protužio!
Kako mu je srce odjeknulo!
Ruku metne na nož iz silaja,
Iz korica vadi svijetloga,
A ruka mu drhće kukavnome,
Pa se stolu otkoleba starac,
Sijevca je na stol položio,
Skrsti ruke i kćeri upita:
"Nesretnice, sve kazujte redom,
Kao da ste na Božjemu sudu."
Od straha je Ivka, dobra sestra,
Svoju tužnu sestru zagrlila,
A u strahu starcu ocu veli:
"Molim ti se, ćako, na koljena,
S tvog djeteta ne griješi duše.
Nije davno, ni čet'ri nedjelje,
Što odosmo na nesretni pazar,
Đulvodice htjedosmo kupovat;
Crni nas je udes namjerio,
Kod Turčina đulvodice bilo,
U njega je svatko kupovao.
Blizu njega bjelobradi Turčin.
Motrio je svijet oko sebe,
A kad smotri pred sobom Mariju,
Sad nju gleda, sad gleda Turčina,
Pa od jednoč skočio na noge,
I kazuje rukom na njih dvoje:
Bog ih stvori jedno prama drugom,
U jednu ih kitu sastaviti,
Od veselja sav bi se raj smijo!
To ti Maru zastidilo jako,
Okrene se i ja odoh s njome.
Otad Turčin nekoliko puta
Pokraj naše kuće prolazio,
Nekad s pjesmom, a nekad bez pjesme,
A Maru bi očima gledao.
Bog ti, ćako, više kazat ne zna,
A ti meni odsijeci glavu,
Ali s Mare ne griješi duše!"
Odlanulo starcu oko srca,
Al' u glavi tamne, mutne misli
Nijesu se mogle razgaliti.
On djetetu svojem sud sudio:
"Moja kuća doživjela danas
Pod sijedu moju staru glavu,
Što se u njoj od temelja ne zna;
A danas ću sramotu preživjet,
Da se nikad više ne ponovi,
Jer ćeš sjutra u koludre poći,
Ne bi li nas tamo preživjela
I za nama kajala sramotu."
Al' ja popu Tupiću Damjanu:
"Oj ti jedan Božji pravedniče,
Koji znadeš šta je Bogu drago,
I u Boga ljubavi vjeruješ,
I moliš ga da nas uči ljubav,
Ne daj klica nevinoga čuvstva
Da proraste gorkim očajanjem;
Ne daj Maru, slabačkog cvjetića,
Da uvene stoga što je lijep,
Ne daj hudu, da vijekom kaje,
Jer će kajat neće znati zašto,
Pa će kajat dara Božijega."
To je božji sluga poslušao,
Vorniću je dobar prijatelju,
A pomisli Boga i sirotu.
Dobra duša! Odavna ga poznam,
Al' ne mogoh da mu se ne divim,
Gdje se s mjesta pomolio Bogu,
Da pomogne slabačkoj djevojci,
U bijedi da je ne ostavi;
Pa se mahom podiže Vornićem.
Starac Vornić teško ga dočeka;
Odavna mu starac kod svog srca
Prijateljsko mjesto namjestio;
Jer mu j' savjet sreća i blagoslov,
A razgovor utjeha i pokoj,
A sada ga treba u nevolji.
Al' je starac srušen i oboren,
Srce nejma svoje veselosti,
Nejma pamet reda ni spokojstva;
No je srce ranam' ozl'jeđeno,
A misli su mutne iskrštene.
Pozdrav primi blage smjerenosti,
Al' spokojno odvratit ne može,
No prihvati iz čemernog srca:
"Boga služiš i istinu hvališ;
Pa mi kaži, velje ti istine,
Jesam li ja kada siromaha
Otpustio prazna s moga praga?
Je li kada s nuždom i bijedom
Moje hudo srce tvrdovalo?
Tko se preče Bogu utjecao?
Da ga slavi tko je preči bio?
Tko revnovo za njegovu pravdu?
Tko l' učio djecu strahu Božjem?
Kad su troje od moga srca jednog 2
Jednog dana s kletijem dušmanom
Borili se u Božije ime
I sve troje grdnijeh dopali,
I svet roje u smrt pogledali,
Jesam li ih otac požalio?
Jedne suze jesam li prolio?
Jesam li se jednom potužio?
A sad hudo ispred groba moga,
Što sam gore dočekati mogo,
No što jadan ja dočekah danas,
Baš u djecu da me Bog prokune,
Rašta sam ga za života moga,
Danju noću najviše molio?"
Kada se je starac istužio,
Milostivo prihvati sveštenik:
"Brat po Bogu, jest ti srce bolno,
Na njem rana krvava zijeva,
I voljan sam da je ne zlijedim;
Ali pamet i sjedine tvoje
Bit ne može da Boga zataje,
Da se dignu u rat na istinu.
Jesi, brate, milostan siroti,
Jesi hudom i nevoljnom otac,
Al' sirota tebe blagosilja,
I Božiju pomoć ti zaziva,
A Bog čuje glasa sirotnoga,
Kako čuje, tako ti pomaže,
Te što s' djeci Božjoj milostivan,
Sve ti dobar naknađuje Bogo.
Što ga hvališ, što mu slavu daješ,
Zar je velik zaslužio nije?
Biva l' milost, biva li tvoj poklon?
Al' vjeruj mi, ko što i vjeruješ,
Bez naplate ni to Bog ne prima,
Niti prima što s' učio djecu
Strahu Božjem i zakonu Božjem;
Al' pokaži, ako kazat možeš,
Ako t' pamet tako domašuje,
Da razabrat može bistrim okom:
Il' nas vodi božanstvena ljubav,
Il' nas tjera silovita mrzost,
Da s' koljemo s Turcima dan na dan,
U istrijeb da nam krvni budu,
Da ni djecu našu ne žalimo,
Što će život u klanju izgubit?
Jeste pravo da te duša boli,
Da ti djeca gr'jehom zalutaju;
Djeca su ti, i od srca su ti,
A grijeh je nesreća najcrnja;
Ali pravo nije, slatki bratac,
Što pretičeš sud i pravdu Božju,
Što dijete poprijeko sudiš,
Gdje sam Bog zna gr'ješno koliko je.
Djevojka je vidjela Turčina,
Ma da s njime govorila nije,
I to može da grijehu vodi;
Al' nije l' ga jadna iskajala,
Što je srcem svojim ratovala,
I na volju silnom što ne dade?
Nije l' grijeh jadna isplakala,
Uzdisajim i tajnijem suzam?
Nije li ga jadna savladala
Strahom Božjim i sramotom ljudskom?
A ti otac, da dijete svoje
Kroz sav život nemilo prokuneš,
I od krila milijeh odbaciš,
I još velim, brate pravo nije."
Dobar čovjek dugo moli starca,
Da se ludom djetetu smiluje,
Al' je Vornić kakvih ih je malo,
Sve on sluša i sve on razbira,
Ali svoje lako ne popusti.
On je dobrom popu popustio:
Možda nije griješno dijete,
Ono ne će vijekom tamnovat,
Međ koludram kajati i tužit,
Ali tvrdi strac ne otpusti,
Da još sjutra iz kuće ne ide
Liječiti srce u manastir;
A dva ljeta tome roka meće,
I još veli: nije ni to mnogo,
Da se primjer i bruka podavi...
Al' za mlado nezasito srce
Dva su ljeta, Ado, dva vijeka...
Kada sjutra na uranku bilo,
Sprema majka svoju robinjicu,
Da je mladu vodi u tamnicu;
A Marija plače, ne prestaje,
Starcu ocu pristupit ne smije,
Da ga ljubi pokorna u ruku,
Svoju braću pogledat ne smije,
Da se jadna bar oprosti s njima;
Već se sestri baca oko vrata,
Nju jedinu još imade svoju,
Pa je ljubi i suzama kvasi,
Tako mora da se s njom oprašta,
Jer je riječ zamrla u grlu.
Al' da vidiš Ivke, dobre sestre!
Sestru grli i s njom suze roni,
A kroz suze staroj majci kaže:
"Bit ne može, moja mila majko,
Nijesam je dosad ostavljala,
Kad smo sestre radost probavljale,
Ludost, šalu i svakoju milost;
Ne mogu je ni sad ostaviti,
Ja ću s njome da i žalost vodim;
Bez nje jedne nejma mi svijeta."
I nitko ih rastavit ne mogo,
Obje primi crni manastire."
Kad je Adel saslušo pjesnika,
Po čelu se dlanom udario:
"Gdje je meni pusta pamet bila,
Da ne mislih dok vrijeme bilo?
A sad će me prije duša izdat,
No da dvije dočekam godine;
Al' mi kaži, ako Boga znadeš
Ako znadeš šta je smrtna muka.
De svjetuj me šta da sada radim?"
Njega pjesnik i miri i tješi:
"Klonut nemoj, može dobro biti,
A zlo ti je svako za vremena;
No ti pamti šta si obećao,
Bez poruke Spljetu ne ćeš doći,
A ja bratsku zaboravit ne ću."




Powered by VegCook.net

© 2006-2022 cuspajz.com