Ja sam sitna stvar u ruci
nekog silnog kemika
što me sa svima spaja počelima.
Život svijetli moje duše raspline se u noć crnu.
Ja daleko od svih ljudi.
Bog u trublju svetu puše
zove mrtve k uskrsnuću.
Moje misli zaronjene u neznane kiseline.
Zastori se teški spuste s visokih nebesa
u njima šume istine neba i svega svijeta.
Bezbroj redova bezbroja stvari
samo za časak zasvijetle u mojoj blizini
i uronjene zauvijek se izgube.
Plavi ognji gore zrak.
Ognji žderu vjetrove.
Svijetla gola bijela tijela savijaju se u mukama.
Ja izgaram u neznanu pratvar svoju.
Vjetrom do nje dođe zraka
s tvog svetog dobrog tijela
i ona se opet u čovjeku spaja
kao što meteor padne na zemlju
u blato do koljena.