Konji su tužni, oči su im sive,
trava se znoji, kopita se žare
na žeravici što ih prži žíve,
mjesečinom se hrane dok se páre
u polju što se naginje sve više,
uzjahat u ta sedla neće nitko,
kopitom svaki od njih nešto piše
po zemlji, vrlo sitno, jedva čitko,
tko to pročita znat će kako treba
završit pjesmu, ali malo tih je –
posljednja strofa kao klopka vreba;
konji su tužni, sive su im oči:
tabane potkuj, onda k njima kroči,
ono što dijeli i spaja vas – stih je.