Ptice se možda vrte, a nebo možda stoji
putujući polako dok ne skrije pod krila
njihova kao dlan se u dlanu, tko da broji
koliko ima prsta na ruci trava, mila
sviračica na nježnim kostima što me tvore,
pa čak i kad si dolje čini se da si gore
ili da imaš srce za onu vrstu krvi
kojom se hrane grozni cvjetovi koji ruže
postaju nakon svega, ali se nikad ne zna
zašto ni kako, svi se riječima istim služe
govoreći o istim razlikama, jer prvi
zapisao baš ništa nije: što može trijezna
dugačka povijest? ako, recimo, nebo leti
a ptice stoje, nema pomoći, tko će naći
mjesto na kojemu je stajao nekad grad
pokriven nebom kao stolnjakom; treba bdjeti,
a kad se kapci sklope treba se brzo snaći
i progledati čak i nogama, ondje sad
mogle bi biti ptice, kad ne bi sve te crte
previše raskrsnica bile čak i za njih