Nekad nam je na dohvat bilo sve: kruške same
padale su pred naše noge i šljive plave,
i jabuke su k nama kotrljale se, bježi
od mene sada svaka grana, iz moje glave
najljepše misli hrle negdje u srce tame
i struji neki vjetar koji mi kožu ježi,
ne smijem pružit ruku onamo gdje sam znao
uvijek da ću te naći, kao da pružam prste
u ralje ovog strašnog vremena što sad živi
u svakom satu kuće ove; ne, meni nije žao
što sve izbjegava me, znam: tužan, kužan sivi
vuk sam u nekadašnjem ružičnjaku, bez čvrste
ograde, košute su nekada bile moje
družice na studencu, a sada sve se boje.
Zbirka pjesama “Nebo za duga rastajanja”, Naklada Bošković, 2020.