A onda dođem, sam, u negdašnji naš dom
i smišljam način kako do jutra ću preživjet
bez tebe koje nema, sada, i nikad više,
kako to gavran kaže, neće ni biti, sivjet
zidovi počeli su sve jače, sve je tiše
nego je ikad bilo i ne bih bilo kom
poželio tišinu takvu, a uvijek netko
govori nešto što će također povijest biti,
a nije, mi smo povijest, najvažnija, a neće
zapisati je nitko u knjige, neki rijetko
spomenut će nas, možda, ipak, uz malo sreće,
zapisat će u svoje kapi nas stalagmiti;
bili smo, sad nas nema, što bismo više htjeli:
pili smo što smo pili, jeli smo što smo jeli.
Zbirka pjesama “Nebo za duga rastajanja”, Naklada Bošković, 2020.