Kiša je gusti zastor brijačnice gdje brijač
lice mi maže snijegom planinskim kojim gaze
bogovi čije stope posljednje su, tê zatim
služe nam kao uzor na kraju iste staze
kojom bih htio poći, ako se ikad vratim,
noseći ovo isto zrcalo, jer razbijač
isti na nj vreba kao i prije dok sam putom
nosio razne druge komade namještaja
glavu od kiše arkom od novinskog papira
(pretposljednje izdanje) štiteći, malom krutom
barčicom koja slova prenosi s jednog kraja
očaja prema drugom na kojem netko svira
glazbene skale, ništa durog; o male zvijeri,
okupite se oko brijačnice gdje priče
imaju smisla, ònē posebno što nam oči
zaklapaju u tami iz koje onda niče
zvijezda po zvijezda kao dlaka po dlaka, kćeri
i ljubavnice, revno okupite se: skoči! –
govori svakoj od vas zrcalo koje gledam kroz gusti kišni zastor brijačnice gdje lice planinskim snijegom brijač maže mi, da me možda na neko samo njemu poznato skrije vrijeme