Učitava se... |
Da li će se itko sjećati mene,da li će se čuvati uspomene koje ostanu iza mene kad prođe moj životni vijek, kad odem zauvijek na neko bolje mjesto o tome u zadnje vrijeme razmišljam često i pitam se da li na sprovodu mome, da li će kome poteći suze niz lice kad me zadnji put isprate iz moje ulice? Kad bi znao na to odgovor ne bi ni pokretao ovaj razgovor sa svojom svijesti, kad bi barem postojale samo dobre vijesti, a ne ove naše loše, kad bi barem Bože! Ali znam nemoguća misija to je i zato sad i pišem riječi ove koje dolaze iz dna moje duše dok mi se malo po malo svi moji snovi ruše. Ali možda će tada biti bolje, možda će tad biti više ljudi dobre volje, onog dana kad ja zauvijek odem!
Ovaj život prebrzo prolazi, starost sve bliže i bliže dolazi, a i smrt s njom ali ja i dalje idem po svom jer pod ničiji utjecaj ne padam, sa svojim životom sam vladam i nitko mi neće naređivati i govoriti šta trebam napraviti, to ste već odavno trebali shvatiti!
Ne, šanse nema da se dogodi takva shema jer ja se držim svog sistema i iako imam puno problema nikome neću ljubiti pete, nisam do svoje dvadesete pa neću ni sada nakon tih godina svih, nadam se da ste ozbiljno shvatili ovaj stih jer sam ga napisao ozbiljnim tonom, neću nikada živjeti pod staklenim zvonom i nekome se ulizivati, ne, prije ću umrijeti nego da napravim to, jedan metak u glavu i bum! gotovo! a nadam se da nakon smrti moje da će se pamtiti još dugo riječi ove koje izlaze iz moje glave, znam da su one pune strave ali šta ću kad sreće nisam imao nikad, stalno samo fizički rad, bez ljubavi, samo puno neprijatelja koji kruže oko mene a meni nikako da krene. Jedina utjeha su mi moji prijatelji koji me nikad nisu napustili: Ivan, Igor, Thea, Helena, Stjepan, Željka i Mateja, sestrična njena. Da ne zaboravim i Wekya, Spajića, Sandija, Manuelu i Tihomira, oni su mi svi vrijedniji od cijelog svemira. Jer, oni su mi jedini prijatelji pravi i sad dok još imam ove riječi u glavi zahvaljujem im što su bili uz mene uvijek, znam da će oni pustit suzu za mnom onog trena kad odem zauvijek!
Ovaj život prebrzo prolazi, starost sve bliže i bliže dolazi, a i smrt s njom ali ja i dalje idem po svom jer pod ničiji utjecaj ne padam, sa svojim životom sam vladam i nitko mi neće naređivati i govoriti šta trebam napraviti, to ste već odavno trebali shvatiti!
Znam, nikad sreće u ljubavi imati neću jer se sve cure prema meni odnose kao prema nekom smeću, jer misle zato što živim život bijedan da sam manje vrijedan od njih, tim sponzorušama posvećujem ovaj stih. A ima ih na ovom svijetu čak i previše, nek se ne čude što ovo tu sada piše jer ja ne mogu više gledati kako ovaj svijet ide u krivom smijeru, dobro je što još imam snage i vjeru u Boga koji me štiti od svih droga koje uništavaju mlade živote i tjeraju ljude na svakakve grozote pa i na samoubojstva čak, o Bože molim Te daj im neki znak da krenu prema pravom smjeru, da opet dobiju nadu i vjeru u životni tijek, molim Te još samo to prije nego odem zauvijek!
Ovaj život prebrzo prolazi, starost sve bliže i bliže dolazi, a i smrt s njom ali ja i dalje idem po svom jer pod ničiji utjecaj ne padam, sa svojim životom sam vladam i nitko mi neće naređivati i govoriti šta trebam napraviti, to ste već odavno trebali shvatiti!