Maksim Gorki — Pjesma o sokolu — Tekst

Maksim GorkiPjesma o sokolu

PJESMA O SOKOLU

I.

Visoko ù brijeg dopuza zmija i leže tamo u vlažnom klancu,; svita u klupko gledaše more.
Visoko nad njom sjalo je sunce, s gorâ se jȁra dizala k nebu, a dolje vali bili o kamen...
A niz taj klanac, okružen tamom brzô je potok u susret moru, kamenjem tutnjeć...
Sijed i silan, u bijeloj pjeni, rezô je gore i srdit padô dolje u more.
I gle! odjednom u pusti klanac, u kom se bješe savila zmija, ranjenih grudi, krvavog perja pao je soko.
S kratkim je krikom na zemlju pao i tu u svome nemoćnom gnjevu grudima bio o tvrdi kamen.
Strese se zmija, otpuza hitro, no odmah shvati da ptica ne će živjeti dugo: još časak-dva je dijele od smrti.
Vrati se ona ranjenoj ptici i prosikće joj ravno u oči:
— Umireš, je li?
— Umirem, eto! — s uzdahom reče ranjeni soko. — Ali sam zato živio slavno!... Ja poznam sreću! Borih se hrabro!... Ja nebo vidjeh... A ti ga nikad vidjeti ne ćeš tako iz bliza, kukavna zmijio!
— A što je nebo? Samo praznina... Kako bih mogla po njemu puzat'? A tu u tmini meni je divno... toplo i vlažno! — odvrati zmija slobodnoj ptici, pa se u duši nasmija njenim riječima ludim...
»Da li ti puzô ili se gordo pod nebo dizô, svakoga ista čeka sudbina, sve će u crnoj sagnjiti zemlji...« tako u sebi mišljaše zmija.
Al odjedamput soko se trže, i gledaj! on se uspravi malko, pa se po tamnom ogleda klancu.
Vidje on: svuda probija voda kroz sivi kamen, svjetlosti nema, zrak je zagušljiv, smrdi na trulež...
I kliknu soko s čežnjom i bolom, skupivši svoju posljednju snagu:
— O kad bih mogô samo još jednom vinut se k nebu! Dušmana svoga pritisnô ja bih na svoje grudi — na svoje rane — da se u mojoj uguši krvi!... O, srećo borbe, beskrajna srećo!
Čuvši te riječi pomisli zmija: »zaista mora da je divota na nebu živjet, kada toliko uzdiše za njim!...«
I reče ona slobodnoj ptici: — »Kad si toliko željan visine, a ti se na rub klanca dovuci — pokretom smjelim — i baci se dolje.
Možda te krila tvoja ponesu, pa ćeš još koji časak proživjet tamo na svome plavome nebu«.
Zadrhta soko i kliknuv gordo ponoru pode klizeći s mukom pandžama svojim po vlažnom stijenju.
I stiže do njeg, raširi krila, uzdahne jako, očima sijevne, pa se sa ruba baci u bezdan.
Al kao kamen brzto je padô niz tvrde stijene smioni soko, lomeći krila, gubeći perje!
I valom svojim primi ga potok. Opravši krv mu on ga u bijelu odjenu pjenu, pa ga u šumno pònese more...
A vali morski s tužnom su jekom bili o kamen... I truplo ptice nesta u sinjem beskrajnom moru...

II

Ležeć u klancu mišljaše zmija o smrti ptice, o njenoj čudnoj strasti za nèbom. Pa se u jasni zagleda lazur, što vječno mami oči i budi snove o sreći.
— Da mi je znati, šta on to vidje u toj visini? — Ta to je samo pustoš bez kraja! I tko zna zašto takvi ko soko, i kad su mrtvi, smućuju dušu bezumnom svojom čežnjom za letom? Što se to tamo otkriva njima? I ja bih sve to spoznati mogla, na čas da samo poletim k nebu.
I tek što reče, odmah u klupko ona se savi, u zrak se baci i kao uska traka zablista na jarkom suncu.
Al tko je rođen zemljom da puže, ne može nikad dići se k nebu!
Ne misleć na to, tek što se diže, ona već natrag na kamen pade.
Al ništa ne bi lukavoj zmiji, nego je samo prasnula u smijeh:
U tom je dakle sva ta divota leta u nebo! Dakle — u padu? Pa neka netko kaže da nisu smiješne te ptice! Ne znajuć zemlju, tuguju za njorn, u nebo stalno žude i traže život u onoj pustinji žarkoj! A što je tamo? Ništa do pustoš! Svjetlosti ima, al nema hrane, oslonca nema za živo tijelo. Čemu taj ponos? Prijekori čemu? Tim one samo prikriti hoće ludilo svojih bezumnih želja i nesposobnost za pravi život. Odista, baš su smiješne te ptice! Al mene više ne će obmanut njihove riječi!
Sve ja sad znadem! Ja — vidjeh nebo... Poletjeh i ja, znam mu dubinu i pad iskusih, al se ne razbih, pa sad još više vjerujem u se! Nek samo žive svojoj varci oni, što zemlju ne mogu voljet! Sve ja sad znadem, kako i što je. Pozivom svojim nikad me više ne će ni jedna ptica zaludjet. Ja zemljin stvor sam — na njoj ću živjet.
Pa se u klupko savije na tlu, ponosna sobom.
Sjalo se more polito suncem, strašno su vali bili o stijene.
U njinom gnjevnom lavljemu riku čula se pjesma o gordoj ptici; drhtahu stijene od bijesnih vala, drhtaše nebo od njine pjesme:
»Bezumlju hrabrih pjevamo slavu!
Bezumlje hrabrih — sol je života! O smjela ptico — sokole sivi! U ljutom boju sa dušmanima krv je iz tvojih istekla grudi! Ali će jednom nadoći vrijeme i kaplje tvoje goruće krvi sinut će kao iskre u mraku i mnogo smjelih srca zapalit bezumnom težnjom svijetlu, slobodi!
Umro si... neka! Ali u pjesmi smjelih i snažnih duhom za vazda ostat ćeš primjer i poziv gordi što vuče srca k svijetlu, slobodi!
Bezumlju hrabrih pjevamo pjesmu...

1895.