Zalutala sam u trenutak, a brojim tolike godine.
Pitaš me koliko su stara ova stabla,
ovaj kameni puteljak.
Nemojmo se sjećati, molim te.
Ne želim više pomišljati na prošlost.
SADA je olovka kojom potpisujem vrijeme.
Dobro je šutjeti, budućnost nosi vlasulju straha.
Hoće li djeca moći izdržati na svome putu,
hoće li se njihove staklene kugle raspasti
u izgubljen početak.
Promatram, na tvoje čelo vjetar upisuje sjenke.
Poslijepodnevna tišina ljulja u uhu zanijemjelo ljeto.
Pogledaj, kako je miran isušeni potok.