Marija Terezija — 37 — Tekst

Marija Terezija37

Ujutro kada zakasnim na 38-mu,
Ja se nadam da ću stići na 37
Da ću izbjeći gužvu, one čudne poglede
Onu čudnu rulju, koja ne treba dvoglede
Vozila je u smjeru, linijom Trogir -- Split
Prevozila učenike, to nije mit
U njoj vidim likove, geekove i frikove
I svu sortu ljudi, sa sto ćudi
I u mraku je prepoznam, po onom svom znaku
Po ona dva broja, njena digitalna kroja
U Solinskoj vidim noć, znam da će doć
Mislim o domu, kako ću leć poć

37, kad u njoj putujem
37, kad u njoj ludujem
37, kad u njoj tugujem
37, bus za sva vremena

U istom kafiću, uvijek sjede kondukteri
Ispijaju kavu čekaju svoj voz
Proklinju zlu sudbinu, svoj izmišljeni Oz
I onda uđu u bus, zatvore zadnja vrata
Ali dođe neki znanac, koji zna mu brata
On sav sretan kaže, to je bivši demokrata
Ali barem nema onih, kontrolora u žutom
Šta čekaju ka lešinari, na onom mjestu krutom
Mjestu gdje stoje, zadnja dvoja vrata busa
I viču svima dajte karte, poljubi me usrid anusa
Ima li spasa za Split neznam nisam Demokrit
Ja sam pasivan, i nisan agresivan
Jer tudji problemi, nisu moji problemi
No kada ostanem sam ko će meni pomoći
Ovaj svijet u hladnoći sreće koja ga svakom meće