Klečali smo svi zajedno u klupama,
a onda su oni, vidioci, istupili naprijed.
Tišina je bila, puna kao šipak zrna,
njihove su se usne živo micale,
radost ih je obasjavala poput ljepote,
netko im je došao u goste, drag i mio.
Ja ništa tog popodneva vidio nisam,
tek sam svoje srce lomio tišinom i mirom,
oblikovavao sam ga u uvjerenje i znamen:
Gospa je tu, a ja mogu biti ako hoću.
Vani je bilo puno ljudi, puno životnih priča,
osjećao sam da ih Gospa sve nježno grli rukama,
znao sam to po titrajima svoga malenoga srca.