Što je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.
Zamire posljednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.
Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu
Staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.