Glad je bila, prije boli
Prsti su ulazili u košnice,
zubi u gomolje sve do juhe
Potom smo trčali, svatko u čovjeka, svatko u jato, nigdje,
još jednom sam imao skoro sestru, skoro majku,
ali vrijeme je da razgovaramo o krvi koja nadire,
ondje u napuhanoj savjesti oblaka kiša se predomišlja
hoće li spasiti, hoće li hrskavicu
koja nije stigla postati kost rastopiti u nitrate
Jednom sam govorio s vučicom
Ukopala je svoju glad ispred moje
i gledali smo u istoga zeca
Vrijeme je da ti govorim o tom snu
u kojem hrlimo jezikom u more
Ono se mreška kao što se mreškaju sve stvari
koje nikad nećemo doživjeti, ali naša djeca
čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi