Toliko toga ne stignem izgovoriti
Savijena u strah, nevidljiva, nedjeljiva,
imenujem kamenje u prve ljude,
razlikujem jednu tišinu od druge
Tako godinama koristim
jedno ime za svaku bol
Od početka sam bivala tiho tijelo opstanka
U ljeto, rijekom si me povukao za stopala
U jesen, već sam razgovarala s površinom našeg stana
Tako smo postali kruh koji se podiže u pećnici,
prašina ispod kredenaca,
razborito mjesto šutnje nakon ružnih riječi
Ovdje ništa ne otvaramo na silu
Ni tegle, ni pisma, ni oči
Obučeni u sjetu, noseći faktor pedeset
da nam ne izgori nenadana opčinjenost,
promatramo slani mir na dlačicama
Ovdje ništa ne otvaramo na silu
Ni vrata, ni prozore, ni usta
Šutjet ćeš dugo
obučen u mene,
skupljajući svjetlo u neraščešljanu kosu