Kome ću dati priznanje:
zajednički smo posjedovali samo nesanicu,
ne umanjujući se jedno kraj drugoga
i što sad ako tvoja ruka prebrzo nestane kroz moju
Nama je svejedno, razvrstavavamo otpad,
tetošimo voćke kad pucaju od zrelosti,
prisluškujemo vrapce, puštamo da parkovi nasele pluća,
u čovjeku volimo njegovo djetinjstvo
Grleći stabla ruke savijamo u godove
i ništa od rušenja nije dopremljeno u naš raspored
po kojem podižemo zagrljaje iz postelje
kao drva za potpalu
Iza nas ostaje samo to svjetlo
o kojem nikad nismo progovorili:
gledala sam tvoju tugu kao vlastitu djecu
i previjala joj zglobove
Ostaje samo naučena odlučnost
na licu kojim izlazim pred ljudska bića
i pravim se da mogu govoriti
sve ono što se treba reći