Pred nama je to zapušteno polje:
sumrak nam lijeno prepušta
put kojim se svakodnevno vraća, i to bi bio kraj
da tvrdoglava cesta ne upravlja koracima
prepirući se u uvjerenju da je kamen
samo ono što se kotrlja niz nju
A mi smo cipelama čvrsto nad tom svađom,
pametnim vriježama rukujemo se sa stablima,
zrak je s nama nesklon promjenama tlaka
i ptičjim tišinama činimo se
kao dobroćudna samoća
sastavljena od dva pada
Večer će nas uskoro zaskočiti iza prvog hrasta
Dotad ponavljamo naučeno: alergije,
duge kadrove glasnog sunca nad uvalom,
novine sklupčane umjesto mačke ispod kreveta
i sve one godine prije sabijene u naše majke
Nitko ne priča o pticama u koje useljavaju ljudi;
pred nama je samo ta njiva zarasla u početak šumarka,
učenje pravilnog držanja jezika nad brazdama
Skrivanje staloženosti u ciklu upisanog srca