Oni ljudi koji smo bile prije nego
je netko ušao u nas i poljuljao nam glave,
prije nego smo udarili svemir o svemir
i rasuli na stol panične planete
na kojima smo živjeli kako već svi žive,
vjerujući da će sutra biti lakše podnijeti način
na koji vrijeme usporava, na koji vrijeme ubrzava,
vjerujući da će netko u nama sigurno
reći nešto dovoljno glasno
da se trgnemo iz tla u prostor
svega što se može dogoditi
onima koji su dovoljno neoprezni
Starjeli smo svatko na svom
malenom mjestu zakopani datumima,
mjesta su zapravo bila prostranstva,
uistinu su razgovarala kilometrima,
ali ništa nismo htjeli znati
o površinama kontinenata
Kad je jedna bol zapljusnula drugu,
htjeli smo pobjeći od te blizine
koja će nas protjerati iz stvarnosti
Ovako pitomima i plahima,
što će nam još jedan svijet
na koji nismo spremni