Tuđi će ljudi useliti u sobu koju napuštam
Tužna je seoba: stvari bez zidova zjape bijedom
Na kolima već se ljulja dječji krevetić
Oni će ponovo okrečiti zidove i nestat će
prva slova koja su djeca po njima bojom pisala
Nastojat će izbrisati svaki trag
Kao da ionako ne nestaje gotovo potpuno
sjećanje na jadno jednosobno ognjište
koje održavah s malo novaca i puno ljubavi
kao sretna nevjesta a sada ga napuštam
napuštena, s djecom na rukama
Ova je seoba korak bliže zadnjoj postaji
Požurimo, djeco, da ne odvezu bez nas naše
lutke i psiće, naš tipizirani namještaj
Da znamo kuda to selimo
Da nam se ne bi učinilo kako hodamo
za kolima i ne stajemo
što će zapravo i biti ali samo kao osjećaj
umora, priviđenje