Odjednom tako slobodan, ne znam kako se pravi toplina.
Čovjek u pećini jeo je svoga jelena,
čovjek na konju u planini tražio je svog odbjeglog sokola,
čovjek od mora spuštao je svoje olovo,
ta obična stvar kad godina zrije u klas,
tek ja sam bio onaj sluzavi sa ciklamom među prstima,
ali otrovah se, mršav i gladan.
Odjednom, da si bila blizu,
plakao bih u tvoje krilo, ali ne što možeš biti majka,
i što ti tamo rastu šume bez istraživača:
tako bih, slučajno, plakao što imaš svoje more,
svoj plovak uvijek privezan za stari top
i svoju knjigu praznih listova žute boje.