Blaženo doba koje mu je donijelo
svod i svođenje, zadnju opsjednutost,
jedinu stvar s kojom ostajemo sami,
a život, kao u mladosti, opet postaje opasan:
sve što je znao težilo je tome.
Dajaci, Dogoni, sva tamna plemena,
čuvaju ljudsku kost ljubavno kao znanje.
Iz nje, može se obnoviti sve:
trava i zvijer, svemir, spol i uzdizanje.
Bio je zlatoust, sveden tako na kost.
Miču ga nagli, duboki pomaci drevne glazbe,
čuvajući evanđelja koja čekaju kao šuma,
da njima naglo prostruji vjetar
i utihnu, osluškujući klime.
Zaslužuje se rođeni jezik. Koji sve moli
iz svoje kosti. Iza stotina godina još ga čujemo,
zagledana u tkivo svog dna, paučinu,
u meso psa i put čovjeka, mrtve ostatke predaka.
Tu oni sami sebi pričaju priče, u san i
kroz huj vremena, dok njega sad nukaju
stablo, zmija i anđeli, moleći ga
da i prešuti sve što je tamo čuo
a vodili ga do maglice, do crte kopna i mora,
do krivulje Zemlje i Neba gdje se s nama rastaju,
učili ga disati da se ne guši kad udahne
onako kako dišu slobodni
i da se zbog jakih stvari
ne boji kad mu kao čovjeku
pada njegova noć.
Razmicanje paučine, 1999.