Gle, oprezno i izdaleka,
dozivat opet Svijet u riječi?
U nešto dugo mrtvo, kao
u nešto što nas uvijek liječi?
Jesu li to tek suhe ljuske
ko mrtve svetice pod staklom,
što im još živa rumen lica,
njihova ljubav, trajna žica,
ukazuje na strah pred paklom,
dok vjernik pred njima još gori,
ili su riječi dogovori,
u dogovoru i zapisane,
ili su to tek suha slova,
užas, što znakovi ga hrane,
tek matematika praznine,
u kojoj nema ništa više,
gdje god je znak tek znak, u kojem
ništa što nije znak ne piše?
Ah, glupa pitanja i odgovori.
Već dugo znaš da toj tišini
bez riječi odavno sve zbori,
i dugo znaš da u suštini
ima tek zamah preko neba,
velik, svepostojan i sam po sebi,
kojemu ništa već ne treba
osim tog malog tu sam. Tu sam,
potpuno suvišan, ko sitna zeba
na grančici: cvrkući!
A kad bi tako bilo, oboje bi
već davno došlo svojoj kući...
Goleme godine prolaze
nad našom glavom punom smeća,
veliko vrijeme združuje se,
a riječ je samo šuplja vreća:
u toj nigdini radujte se,
ko netko tko će sutra, s jutra,
dok svi spektakli ovog svijeta,
već davno negdje zamrznuti,
u biti pokojni, bez svrhe,
huče ko igra bez pokreta,
sam sebi reći: u prazninu,
nešto što se zbiva u visini,
nešto što se miče u dubini,
još nepoznatoj: in excelsis,
što je to, prijatelju, priječi
da dugo čekaš svoje stare riječi?
Nove pjesme, 2009.