Starost riječi, glupost oblika.
Za to vrijeme
idu vani oni na motorima
i poput drevnih barbara u pravu su:
neka se raspinju, dočekat će krst.
Blesavo je, ipak, što ja,
ad acta, iz drugog doba, drugog jezika,
idući prema starosti,
hoću okupiti onu šaku prašine
što titra u zraci sunca,
koje je kroz pukotinu prodrlo u sobu
ljetnog poslijepodneva;
što moram stegnuti još u grudu,
u svijetlu točku, poput one
koja ostaje na ekranu
kad su svi programi završeni,
onu ljubav koja me okupljala
i koja me i sad okuplja
i koja je još samo posao što me čeka,
ono topline u žarištu
između sjećanja i pogleda unaprijed,
jer poput svakog pravog ludila
budućnost je iznutra.
Izjava o namjerama, 1989.