U utrobi imaš sve sunčane
zemlje kamo nikad neću stići
noge ko zebrasta stabla nepoznata
i trbuh ko jedra od vjetra nabujala
svaki dan u sumraku te tako
gledam dok polako svoje halje mijenjaš
pradavnim pokretima kako kosu češljaš
pa igraš prstima da sav zrak treperi
ti si ko pustinja bez vremena budućeg
jezik ti paluca nepoznate pjesme
obredom potajnim ti me začaravaš
za sav šaren svemir otvaraš mi oči
nisam više slijep sad vidim nas dvoje
sablasnu lađu gdje se pod levantom svija
sa hrptova otoka pepeljast vjetar gdje se ruši
a na dnu mora u amforama kako vino zrije
Razgovor s duhovima, 1968.